Cilj ovog članka nije objašnjavanje izvođačima – ponuditeljima usluga kako se kalkuliraju cijene u građevinarstvu. Svrha je pomoći investitorima, u smislu objašnjenja, o načinima kalkuliranja cijena kao i ukazati na lepezu svih mogućih oblika ponuđenih cijena u građevinarstvu.
Osnovni oblik financijskog obračuna radova je jedinična cijena nekog rada. Jedinična cijena je osnovni temelj svakog rada jer ista proizlazi iz međusobnog ugovora (ako je isti ugovoren po troškovničkom principu) i iz ugovornog troškovnika koji je sastavni dio međusobnog ugovora. Jedinična cijena se sastoji od grupe radova, materijala i strojeva, potrebnih za izvršenje nekog građevinskog posla, čiji konačni iznos ovisi o puno financijsko – građevinskih elemenata specifičnih za pojedinog izvođača. U konačnici svaki izvođač bi trebao svoje jedinične cijene kalkulirati i računati koliko mu svaka ponuđena jedinična cijena nosi dobiti, troškova i sl. financijskih elemenata.
Ono što je standardno za svakog izvođača su normativi koji su mu pomogli da formiramo jediničnu cijenu. Normativi su uglavnom univerzalni kao npr.: GN normativi Tehnička knjiga, GN normativi prof. Gorazd Bučar, IGH etalonske cijene i sl. dok su svi drugi elementi (cijena rada, materijala i stroja) karakteristični za pojedine izvođače i ovise o npr. količini nekog građevinskog rada, transportnim 
udaljenostima, opremljenosti, količini radne snage, popustima i sl. elementima. Treba spomenuti da postoje i tzv. interni normativi, ali su oni karakteristični za specijalizirane građevinske radove, kao npr. metalne konstrukcije, izolaterski radovi i sl.
Konačno formirana cijena može u sebi (a i ne mora ovisno o načinu rada izvođača) sadržavati i faktor tvrtke ili gradilišta. U tom faktoru sadržano je sve ono što su interni troškovi tvrtke ili gradilišta a to su: troškovi režijskog osoblja, troškovi čuvara gradilišta i sl. Od ostalih oblika određivanja cijena imamo slučajeve koje definiramo kao pojednostavljena kalkulacija, a to je specifičan oblik kada ponuđač uzima cijenu građevinskog materijala iz trgovine i na istu dodaje svoj rad. Na pojednostavljeni način ponuditelj "zna" da mu za jedinicu mjere za obavljanje nekog građevinskog rada treba određena količina građevinskog materijala. Kada tu količinu materijala pomnoži sa cijenom iz trgovine građevinskih materijala, i doda 60%-100% rada, onda imamo pojednostavljenu kalkulaciju neke cijene.
Slijedeći oblik pojednostavljene kalkulacije je ponuđena cijena rada bez građevinskog materijala za kojeg se smatra da ga je dužan nabaviti investitor. Takva kombinacija je čak i poželjna u nekim vrstama građevinskih radova gdje se lako može nabaviti građevinski materijal (ljepila, fugir mase, parket, keramičke pločice i sl.). Rjeđi su oblici nabave betona i opeke od strane investitora, čija nabavka traži veće poznavanje struke. Takav oblik kalkuliranja se svodi samo na cijenu rada za koju izvođač zna, s obzirom na svoju ekipiranost, uglavnom izraženu po danima efektivnog rada. Tako da se provodi izračun koliko mu za neki posao treba dana pa, na taj način računa, koliko mu se isplati da angažira ekipu od 4-6 ljudi na nekom objektu 30 ili više dana.
Postoje i oblici direktne pogodbe s ponuđenom cijenom za jednu fazu radova s radom i građevinskim materijalom zajedno. Takvi oblici su karakteristični za jednostavniju gradnju kakve su npr. obiteljske kuće za koje ne bi trebalo biti nekih većih iznenađenja niti nepredviđenih rizika koji bi otežali međusobni dogovor, dok za adaptacije nije preporučljivo zbog velikog rizika moguće nepredvidljivosti.
Autor: mr. Zlatko Omerhodžić, dipl.ing.građ.
