sl. 1. Konstrukcija stupa kamenog mosta: a ograda mosta b vijenac mosta c pilaster d čelni zid e čelo svoda f stup mosta g kapa kljuna mosta h uzvodni dio stupa i nizvodni dio stupa
Profano se graditeljstvo prošlosti odlikuje brojnim izgrađenim kamenim mostovima. Značajka je kamenih mostova utrošak velike količine kamena, izvedba posebne skele, a nakon izgradnje stalno dinamičko opterećenje konstrukcije.
U statičkom smislu temeljni konstruktivni element kamenog mosta je svod. Mostovi s dva otvora imaju srednji, a s više otvora više stupova. Ti stupovi imaju poseban oblik radi omogućivanja boljeg protjecanja vode i smanjenja njezinog turbulentnog kretanja (sl. 1.).
Stupovi se izvode od polutesanika, tesanika ili posebno obrađenih kamenih elemenata. Ispuna unutar stupa je od lomljenog kamena s vezivom ili od mršavog betona. Kameni se elementi međusobno povezuju sponama i sidrima od nekorodirajućeg metala.
Veći se kameni blokovi ugrađuju na mjestima udara vodenog toka. Osnovni i najčešće primjenjivani oblici svodova kod kamenih mostova jesu polukružni i segmentni. Segmentni se oblik primjenjuje kod otvora s manjom visinom konstrukcije. Estetski izgled mosta ovisi o kamenim elementima ugrađenim u svod.
Svodovi kamenih mostova su polukružni ili segmentni lukovi. Segmentni se oblik primjenjuje kod otvora s manjom visinom konstrukcije. Mostovi većih raspona, da bi se smanjila masa ispune a time i njegova vlastita masa, izvode se s otvorima za olakšavanje, koji mogu biti vidljivi ili nevidljivi, izvedeni u konstrukciji mosta.
Mostovi s dva otvora imaju srednji, a s više otvora više stupova. Stupovi imaju poseban oblik zbog boljeg protjecanja vode i smanjenja njezine turbulencije, kao i zbog razbijanja leda koji zimi plovi rijekom.
sl. 2. Kamene ograde i vijenci na mostovima (sve su mjere u centimetrima)
Ograde na kamenim mostovima uz estetski zahtjev usklađenosti s mostom moraju imati i propisanu visinu zbog zaštite. Visina kamene ograde kreče se od 0,9 do 1,2 m, a debljina je 40-50 cm.
Ograda može biti oblikovana kao kontinuirani zid s istim presjekom ili mjestimično naglašenim rasporedom stupova ograde koji se postavljaju na razmaku 2-3m (sl. 2.). Za stabilnost kamenog mosta i njegov izgled od posebne je važnosti obrada reški ili sljubnica.
Što je ugrađeni kameni element bolje obrađen, to širina horizontalne sljubnice može biti manja. Ugrađuje li se polutesanac ili tesanac, njezina širina iznosi 10 mm. Prema toj širini usklađuje se agregat. Za spojnice širine 10 mm upotrebljava se agregat maksimalne veličine zrna 4 mm.
Konačna obrada sljubnica obavlja se nakon procesa slijeganja izvedenih stupova. Sljubnica može biti izvedena tako da je poravnata s licem zida ili blago uvučena. Izvodi se kvalitetnim mortom s dodacima koji osiguravaju prionljivost i vodonepropusnost.
sl. 3. Shematski prikaz temeljnih elemenata starih kamenih mostova
a kaldrma
b ograda ili korkaluk
c ispuna
d svod mosta
e luk mosta
f oslonac mosta
g stup mosta
h temeljna stopa
i drveni roštilj
j vijenac
k rasteretni otvor
I čelni zid mosta
m konfrator
(Čelić i Mujezinović, 1969.)
Brojne stare kamene mostove u Bosni i Hercegovini detaljno su obradili, opisali i slikovito dobro dokumentirali Čelić i Mujezinović (1969.). Temeljne su elemente kamenog mosta prikazali shematski (sl. 3.) koristeći se pri opisivanju uvriježenim turcizmima nazivlja pojedinih dijelova mosta.
Danas je, uglavnom zbog ekonomskih i tehničkih razloga, građenje kamenih mostova potpuno izostalo. Mostovi se grade kao čelične ili prednapregnute betonske konstrukcije. Ista sudbina zadesila je i vijadukte, kamene konstrukcije što premošćuju udoline i jaruge bez vode osim povremenih bujičinih tokova.
Rimski su akvedukti plod tadašnjih genijalnih graditelja, vrijedni s inženjersko-geodetskog, sanitarnog i urbanističkog gledišta. Izgradnja je akvedukata višestruko koristila gospodarstvu u natapanju polja, izgradnji javnih česmi, vodoopskrbi gradova, izgradnji fontana, privatnih kupki i javnih termi.
Kasnoantički pisac Kosiodor oduševljeno piše o akveduktima: ’’Konstrukcija rimskih akvedukata je zapanjujuća, kao jedinstveno dobročinstvo vode. Kroz njih žubore vode kao po umjetnim planinama. Kameni kanali toliko su godina nosili huk vode, da se mogu smatrati prirodnim koritima rijeka.
Štoviše, dok se planinska korita erozijom mijenjaju, ta djela starih traju vječno, ukoliko se pažnjom održavaju." Vitruvije u svojoj knjizi o arhitekturi navodi da se voda dovodi olovnim i keramičkim cijevima te zidanim kanalima.
sl. 4. Akvedukt Port du Gard u Nimesu, sagrađen 15 godina prije Krista, u doba cara Augusta. Vodovod je dugačak 50 km. Akvedukt je izgrađen od kamenih klesanaca. Ispod lučnih dijelova akvedukta nalaze se istake (označeno strelicom) koje služe za ležajeve skele. Desno je presjek kroz ozidani vodonepropusni kanal
Protivnik je upotrebe olovnih cijevi zbog izgleda majstora u ljevaonicama olova: "Oni su u licu posve blijedi. To je zato što se iz olova kada ga tope i lijevaju para sliježe na članke tijela, izgara ih iz dana u dan i oduzima snagu krvi u njihovim udovima.
Zato je očito kako vodu treba što manje dovoditi olovnim cijevima, ako hoćemo da bude zdrava. Daje bolji okus vode iz glinenih cijevi pokazuje nam svagdanji život. Ljudi se, iako imaju stolno srebrno posude, ipak služe glinenim, zbog svježeg okusa".
Otkriće vodootporne žbuke primjenom pucolana omogućilo je gradnju gravitacijskih kanala znatno većeg poprečnog presjeka. Problem prijelaza vodovoda preko dolina riješen je izgradnjom akvedukata s arkadama od kamenih klesanaca (sl. 4.).
Vitruvije upozorava da zidani kanali moraju biti što čvršći, a nagib pažljivo kontroliran: ’’Neka korito toka ima pad od najmanje četvrtine stope na stotinu stopa". Pad je, prema tome, 2,5 cm na svakih 30 metara.
sl. 5. Dioklecijanov akvedukt u Dujmovači kraj Splita
Neki gradovi na hrvatskoj obali također dobivaju vodu akveduktima. Salona je dobila vodovod u Augustovo vrijeme s izvora rječice Jadra udaljenog 3 km. Kanal je bio izgrađen nad zemljom i podzemno.
Car Dioklecijan prilikom gradnje palače u Splitu gradi vodovod, dijelom kao akvedukt, a dijelom iskopom kanala u živoj stijeni (sl. 5). Akvedukt je davao 13m3 vode u sekundi. Nakon što je tijekom stoljeća vodovod bio izvan uporabe, obnovljen je 1879. godine i 14. ožujka 1880. voda je njime ponovo potekla.
Dioklecijanov vodovod za carsku palaču u Splitu jedan je od najmlađih u Rimskom carstvu. Akvedukti antičkog doba priznati su kao spomenici kulturne baštine.
Izvor: Članak je preuzet iz knjige "Građenje prirodnim kamenom", autora Branka Crnkovića i Ljube Šarića i objavljen je u suradnji s knjižarom UPI2M BOOKS. Više informacija o knjizi možete dobiti putem niže navedenih kontakata.
