Svima nam je dobro poznato da je već u fazi pripreme projekta, pogotovo tijekom same gradnje, potrebno posvetiti puno vremena i pažnje ugradnji hidroizolacije. Načini na koje se ugrađuje hidroizolacija opisani su u prethodnom broju Mapei Svijeta. Putem tih dvaju članaka zorno je opisano kako odabrati pravi sustav hidroizolacije za nove objekte te kako se prilazi samom izvođenju radova.
Što ukoliko se nešto izjalovi u praksi?
Ukoliko se usredotočimo na novogradnju i vlagu, koja je posljedica prodiranja ili propuštanja, ne razmatrajući vlagu kao posljedicu kondenzacije (toplinski mostovi, nedovoljna debljina ili natopljena toplinska izolacija) te ukoliko bismo imali na raspolaganju statističke podatke o tome u koliko je slučajeva potreban naknadni zahvat za rješavanje posljedica nepravilno ili površno izvedene hidroizolacije, mnoga bi se nadzorna tijela morala zamisliti.
Često se, naime, izvede ‘stručna sanacija’ oblaganjem površine, tj. maskiranjem zidova oblogama kao što su keramičke pločice. Prvi dojam nakon takvog zahvata bude dobar, ali se ubrzo pokaže da je propadanje koje slijedi još intenzivnije. Dakle, postavlja se pitanje što učiniti. Vlaga je u objektu i treba je ukloniti.
U nastavku članka željeli bismo vam prikazati nekoliko mogućih rješenja, ali je pri tome potrebno naglasiti da je svaki objekt jedinstven pa zahtijeva i poseban tretman u skladu s time. U pogledu dodatnih objašnjenja i pomoći obratite se našoj tehničkoj službi.
Vlaga u vanjskim podrumskim zidanim zidovima manje zahtjevnih objekata
Kada se vlaga pojavi na spoju temelja i zida, u najvećem broju slučajeva razlog treba tražiti u loše izvedenoj hidroizolaciji – kapilarnoj barijeri. Velike su polemike oko toga koja je hidroizolacija u tim slučajevima optimalna. Najvećim se dijelom još uvijek za to koristi bitumenska traka za varenje (kao npr. POLYGLASS PLANA P) čija je prednost povoljna cijena i mogućnost izvođenja tijekom gotovo cijele godine. Njezina se slabost, pak, očituje u tome da svi "građevinari" misle kako je znaju ugrađivati. Posebice se kod trakastih temelja s armiranobetonskim zidom postavlja pitanje kako je ugraditi.
U praksi se sustav s trakama za zavarivanje najčešće upotrebljava prilikom gradnje obiteljskih kuća gdje se radi kombinacija dijela zida s betonskim blokovima i protupotresnom armaturom, a baš su ove posljednje najviše krive za vlaženje. Statičari bi najvjerojatnije sada krenuli u raspravu o tangencijalnim naponima koje takav zid može podnijeti zbog razdijelnog sloja… U stvarnosti je rješavanje prodora vode u zidovima građenim od betonskih blokova veoma nezahvalno. U slučajevima kada je poznato da je razina podzemne vode viša od spoja temeljne ploče i zida ili da je njezina razina povišena, jedino dugoročno rješenje je otkopavanje, izvođenje hidroizolacije i drenaže. U slučajevima kada se objekt nalazi u "uobičajeno" vlažnom zemljištu, sanacija se može izvesti tako da se oštećena žbuka u cijelosti ukloni te se opere površina zida.
Samo blago vlaženje
Kada se utvrdi da je do oštećenja došlo samo zbog manjeg intenziteta vlažnosti, moguće je upotrijebiti sustav isušujućih žbuka POROMAP. Na pripremljenu podlogu nanosi se POROMAP RINZAFFO koji osigurava dobru prionjivost POROMAP-a INTONACO, a ujedno služi i kao kemijska barijera štetnim solima topivim u vodi. Nakon 2 – 3 sata nanosi se POROMAP INTONACO, isušujuća žbuka, u sloju od najmanje 2 cm debljine kako bi se time osigurao odgovarajući broj makro-pora (ima ih više od 20% u svježoj žbuci, odnosno, približno 40% u stvrdnutoj) u kojima se vlaga može isušivati. Time se osigurava trajnost i bolja toplinsko izolacijska svojstva žbuke, što dodatno pridonosi višoj kvaliteti prostora. Ovime se znatno smanjuje mogućnost nastanka površinske kondenzacije.
U slučajevima kada se zahtijevaju glađe obrađene površine, potrebno je nanijeti finu žbuku – POROMAP FINITURA. Nikako nije dopuštena uporaba finih masa na osnovi disperzija ili gipsa za zaglađivanje tako obrađenih površina. Treba naglasiti i činjenicu da je koeficijent difuzije vodene pare (μ) žbuke POROMAP niži od 20! Stoga je uporaba završnog paropropusnog premaza od izuzetnog značaja; on mora biti što niže vrijednosti, a završni premaz otporan na povišenu vlagu (zbog prolaza vlage – sušenja) te na blagu kemijsku agresiju (prijenos dijela soli topivih u vodi, npr. onih na osnovi sulfata i klorida). Iz tog je razloga potrebno upotrijebiti boje na osnovi kalijeva silikata SILEXCOLOR (μ=214) ili na bazi silikonskih smola SILANCOLOR (μ=600).
Intenzivno vlaženje
Rješavanje natapanja zidova od betonskih blokova moguće je izvesti samo izvođenjem nove hidroizolacije MAPELASTIC FOUNDATION na unutarnjoj strani. Potrebno je imati na umu činjenicu da će zid, zbog svoje šuplje strukture, biti u ulozi neke vrste spremnika za vodu, zbog čega može doći do njegovog bržeg propadanja i pojave oštećenja. Neravne površine potrebno je prethodno izravnati nanošenjem mikroarmiranog cementnog morta PLANITOP FAST 330 u minimalnoj debljini od 5 mm. Hidroizolaciju MAPELASTIC FOUNDATION treba nanijeti u dva sloja, tako da ukupna debljina bude veća od 2 mm. Posebnu pozornost treba obratiti na izvođenje detalja – spojeva sa susjednim hidroizolacijama i obradi proboja. Na tako pripremljenu podlogu i izvedenu hidroizolaciju nanosi se isušujuća žbuka POROMAP, na način kako je opisano ranije u tekstu.
AB zidovi podrumskih dijelova zgrada uključujući i bijele kade
Rješavanje vlaženja zidova zbog poroznosti betona moguće je izvesti samo stavljanjem nove hidroizolacije MAPELASTIC FOUNDATION na unutarnjoj strani. U obzir je potrebno uzeti i činjenicu da je zbog toga hidroizolacija opterećena negativnim tlakom. Baš je zbog toga iznimno važna odgovarajuća priprema podloge, betona koji bi trebao imati čvrstoću prianjanja višu od 1,5 MPa. Samo je tako moguće postići da ne dođe do odvajanja jer MAPELASTIC FOUNDATION podnosi pritisak od 1,5 bara negativnog tlaka. Za bolje razumijevanje – to je jednako pritisku stupca vode visine 15 m. MAPELASTIC FOUNDATION se mora nanijeti u najmanje dva sloja tako da ukupna debljina bude veća od 2 mm. Ukoliko se radi o stambenom prostoru, može se nanijeti i već opisana isušujuća žbuka POROMAP.
U slučajevima kada je AB zid izgrađen po sustavu bijele kade, za lokalnu sanaciju pukotina ili slične zahvate upotrebljava se sustav injektiranja pod pritiskom. Na pukotini se izbuši rupa pod kutem od 45° u koju se ubaci injekcijski nastavak – paker. Ukoliko prodire voda, obično se injektiranje vrši pomoću masa na osnovi poliuretanskih smola koje reagiraju s vlagom, kao što je npr. RESFOAM 1 KM. Obično im se doda i aktivator reakcije, RESFOAM 1 KM AKS, koji osigurava bržu i burniju reakciju s vodom. To je posebno važno prilikom sanacije i zatvaranja pukotina nastalih djelovanjem vode. U slučaju suhih pukotina, njih najprije treba zabrtviti epoksidnim mortom ADESILEX PG1, a injektiranje izvesti pomoću dvokomponentnih epoksidnih smola kao što su EPOJET ili EPOJET LV te putem trokomponentnih smola na osnovi polimetil-met-akrilnih (PMMA) smola kao što je MAPEGEL 50.
Ako je za pretpostaviti da će sanirana pukotina i dalje raditi, moguće ju je dodatno zabrtviti lijepljenjem trake za brtvljenje na osnovi termoplastičnih polimera kao što je MAPEBAND TPO 170, dvokomponentnim epoksidnim ljepilom ADSELEX PG4. Kod očekivanih manjih hidrostatskih pritisaka umjesto MAPEBAND-a TPO 170 i ADESILEX-a PG4 može se nanijeti MAPELASTIC FOUNDATION. Prednost MAPELASTIC-a FOUNDATION je u njegovoj paropropusnosti kojom je znatno smanjena mogućnost nastanka mjehurića te prilagodljivost, odnosno, elastičnost koja iznosi 60% (ne zaboravimo da je ovaj proizvod u stvari cementni mort). Budući da je većina armiranobetonskih zidova bijele kade namijenjena manje zahtjevnim površinama, kao što su podzemne garaže ili podrumi, može ih se prebojiti elastičnom bojom na osnovi akrilnih smola ELASTOCOLOR, koja je između ostalog i paropropusna (μ=545). Što je s objektima kod kojih je hidroizolacija dotrajala ili je uopće nema? Usredotočit ćemo se uglavnom na zidane objekte bez podruma kod kojih je osnovni razlog vlaženja kapilarna vlaga.
Rješavanje vlage u zidanim zidovima objekata građenim poslije 1900. godine
Za objekte koji su bili građeni početkom XX. stoljeća smatra se da je prilikom njihove gradnje kao vezivo već u znatnijoj mjeri bio korišten i cement. Kod većine takvih objekata pojasni su temelji izrađeni od betona, a na njima se postavljala bitumenska hidroizolacija, u nekim slučajevima dodatno pojačana bitumenskom ljepenkom. Godine nose svoje, a i ugradnja vrućeg bitumena pridonijela je postupnom raspadanju hidroizolacije.
Razlog zbog kojeg neke hidroizolacije brže propadaju može biti i u tome što su ih za vrijeme ugradnje pregrijali – temperatura je bila previsoka. Sanacija? Teoretski je moguće izvesti novu hidroizolaciju na način da se posebnim strojevima prereže zid između opeka, najlakše po kampadama tamo gdje je mort i da se ubaci nehrđajući lim. Ponegdje se to ugrađuje i putem nabijanja. Izvode se, isto tako, i sanacije s uklanjanjem zida u kampadama, postavljanjem nove hidroizolacije i ponovnim zidanjem. Takav sustav vrlo je statički upitan jer je u fazi zidanja gotovo nemoguće postići stopostotnu ispunjenost između novog i postojećeg zida, a da se zid nakon ponovnog opterećenja ne počne lagano kriviti. Posljedica toga su pukotine. Rješenje koje se često koristi je izrada kemijske barijere koja značajno smanjuje kapilarno dizanje vlage. Što je, međutim, kapilarno dizanje vlage?
Kapilarno dizanje nije ništa drugo do načelo prijenosa vode u visinu bez uporabe dodatne energije. Kako djeluje? U najkraćim crtama, visina kapilarnog dizanja ovisi prije svega o promjeru same kapilare. Što je manji promjer, to je kapilarno dizanje vode veće. U objektima, naravno, nema kapilara koje bi npr. bile duge 3 m u jednom komadu, kao što je slučaj u stablima (time se postiže prijenos vode od korijena do lista), već su kapilare nepravilna oblika. Isto tako, važno je i od kojeg je materijala zid sazidan – što je više higroskopan, voda će se dizati više i u većoj količini. Na dizanje utječe i mogućnost sušenja. Treba naglasiti da sama izvedba kemijske barijere nije dovoljna, neizostavno je treba kombinirati s isušujućim žbukama. Što je zid više "zabrtvljen", to će voda odlaziti u veću visinu.
Kemijske barijere
Kemijske se barijere izrađuju tako da se zid probuši do 4/5 njegove debljine pod blagim kutom (15 – 30°) u dva nivoa u razmaku od 15 cm po sistemu cikcak, a najbolje što bliže tlu. Zatim se tu postave i zabrtve cijevi s plastičnim bocama za otopine, a zid se natapa otopinama do potpunog zasićenja. Nekada su se za to dosta koristile otopine natrijeva (vodenog stakla) ili kalijeva silikata jer su oba bila cjenovno prihvatljiva. Posljedica njihove uporabe je alkalna reakcija – nastanak alkalnih karbonata i kasnijeg intenzivnog stvaranja mrlja – pojava iscvjetavanja soli pa je zbog toga potrebno upotrebljavati kvalitetne otopine mikromolekularnih silana ili siloksana kao što je MAPESTOP. Prije nastavka radova treba pričekati do potpunog prestanka kemijskog procesa u samom zidu.
Isušujuća žbuka – sustav Poromap
Oštećena postojeća žbuka mora se potpuno ukloniti do visine od najmanje 0,5 m iznad vidljivih posljedica kapilarnog dizanja. Najteže posljedice se uvijek primjećuju na onom dijelu (na određenoj visini iznad poda) gdje dolazi do sušenja zida. Na tim se mjestima kapilarno dizanje zaustavlja, a zbog sušenja se talože soli topive u vodi. Budući da je njihov volumen nakon sušenja povećan u odnosu na mokro stanje, izazivaju bubrenje i ljuštenje žbuke i vapna. Nakon toga ovako pripremljen zid treba oprati vodom i taj postupak ponoviti nekoliko puta. Na tako obrađen zid se potom nanosi sustavno rješenje POROMAP onako kako je opisano u poglavlju „Samo blago vlaženje". Kako se i takvi objekti obnavljaju u smislu smanjivanja gubitka topline putem oblaganja fasadama za toplinsku izolaciju, ne treba trošiti riječi na to da zid mora biti što propusniji za paru. Iz tog razloga preporučujemo uporabu toplinske izolacije na osnovi mineralne vune MAPETHERM M. WOOL te završnog silikonskog sloja, kao što je SILANCOLOR TONACHINO/ GRAFIATTO (μ=178) – prema izvještaju austrijskog zavoda za građevinarstvo (OIB, ETA – 10/0024).
Rješavanje vlage u "miješanim" zidovima starijih i povijesnih građevina
Kemijske barijere
Izrada kemijskih barijera starijih objekata kod kojih kao vezivo nije bio korišten cement predmetom je brojnih rasprava. Postavlja se pitanje hoće li npr. temelj ispod kemijske barijere i dalje priječiti povišenu vlagu, budući da se protok vlage i mogućnost sušenja znatno mijenjaju pod utjecajem nove kemijske barijere. Stoga je prije izvođenja radova potrebno izvršiti precizne kemijske i fizikalne analize postojećih građevinskih materijala kako bi se potvrdila postojanost sanacije.
Prije izvođenja kemijske barijere treba provesti injektiranje zidova ili temelja injekcijskom masom MAPE-ANTIQUE I koja ne sadrži cement. U slučajevima kada se saniraju zidovi oslikani freskama, potrebno je primijeniti injekcijsku masu MAPE-ANTIQUE F21 jer je još čišća i ne sadrži minerale koji bi mogli oštetiti oslikane površine. Injektiranje se vrši prije daljnjih mjera kako bi se popunila prazna mjesta te omogućila izvedba kemijske barijere na opisani način.
Isušujuća žbuka – sustav Mape-Antique
Već sam naziv MAPE-ANTIQUE govori o tome kako je ovaj sustav namijenjen za uporabu kod "antičkih", odnosno, starijih ili povijesnih objekata. Potrebno je uvažiti činjenicu da veziva iz ranijih vremena nisu kompatibilna s cementom ni po kemijskom sastavu ni po svojim mehaničkim i fizičkim svojstvima. Sanacija se vrši tako da se postojeća oštećena žbuka ukloni u cijelosti do visine od najmanje 0,5 m iznad vidljivih posljedica kapilarnog dizanja. I ovdje se najgora oštećenja uočavaju najviše tamo gdje dolazi do sušenja zida (na određenoj visini od zemljišta). Na tim se mjestima kapilarno dizanje zaustavlja pa se zbog sušenja talože soli topive u vodi.
Budući da im se nakon sušenja volumen povećava u odnosu na mokro stanje, dovode do bubrenja i ljuštenja žbuke i vapna. Nakon toga se tako pripremljen zid pere vodom, a sam postupak ponavlja se nekoliko puta. Na tako pripremljenu podlogu nanosi se špric MAPE-ANTIQUE RINZAFFO, koji osigurava prianjanje morta MAPE-ANTIQUE MC te je kemijska prepreka za štetne soli topive u vodi. Nakon 6 – 12 sati potrebno je nanijeti isušujuću žbuku MAPE-ANTIQUE MC. Ona mora biti nanesena u sloju od najmanje 2 cm kako bi se time osigurao odgovarajući broj makro-pora kojih u svježem mortu ima više od 20%, a u kojima se vlaga sa solima može sušiti. Time se postiže trajnost žbuke. Kada se MAPE-ANTIQUE MC osuši, potrebno je na navlaženu podlogu nanijeti finu žbuku MAPE-ANTIQUE FC.
Ni ovdje nije dopustiva primjena finih masa na osnovi disperzija, ni sadre za zaglađivanje tako obrađenih površina. Treba naglasiti da je koeficijent difuzije vodene pare žbuke MAPE-ANTIQUE (μ) niži od 10! Stoga je od izuzetne važnosti primjena završnog premaza koji je paropropustan.
On bi trebao biti što niži, dok završni premaz mora biti otporan na povećanu vlagu (zbog prolaza vlage – sušenja) i blagu kemijsku agresiju (prijenos dijela soli topivih u vodi, npr. na osnovi sulfata, nitrata i klorida). Zato je nužno koristiti boje na osnovi kalijeva silikata SILEXCOLOR (μ=214) ili, još bolje, obojenu završnu žbuku SILEXCOLOR TONACHINO (μ=39).
Željeli bismo istaknuti da imamo i marmorin – SILEXCOLOR MARMORINO na osnovi kalijevog silikata s odličnom paropropusnošću (μ=50) koji se može nanositi na unutarnje i vanjske površine!
Zaključak
Rješavanje problema vlage u konstrukcijama samih objekata kompleksan je zadatak koji zahtijeva sudjelovanje stručnjaka različitih specijalnosti. Trebalo bi spomenuti još i niz drugih čimbenika koji utječu na odabir odgovarajućeg rješenja, a kako je svaki objekt jedinstven, ne postoji jedinstveno rješenje. Treba uzeti u obzir i to što predstavljeni sustavi, posebice isušujuće žbuke Poromap i Mape-Antique, zahtijevaju redovito prozračivanje prostorija, korištenje klimatskih naprava ili uporabu strojeva za isušivanje kako bi se višak vlage iz zraka kontrolirano odvodio. Za podrobnije informacije kontaktirajte naš tehnički odjel putem e-mail adrese: tehnika@mapei.hr.
Odjel tehnike Mapei
