Koliko generacija pamti ove stihove, a koliko iz poznaje priču koja stoji iza njih? Sarajevski boogie woogie, odzvanjao je s gramofona i radio aparata. Vedri glas u novom ritmu, bio je glas mladog arhitekte, Vede Hamšića, a za to vrijeme, jedna djevojčica u Doboju i jedan dječak u Banja luci, učili su prve korake. Godina je 1963. Sarajevo se već naviknulo na žičaru, koja je puštena u pogon 1959., a koja je približila Trebević gradu i obrnuto. Vozila je od Bistrika (583 m/nv) do Vidikovca (1160 m/nv). Godine prolaze, vremena se mijenjaju. Koliko se mladića od tog doba, penjalo i spuštalo s Trebevića? Pješice, žičarom, biciklima, pa i bobom za vrijeme zimske olimpijade 1984. Upravo ovih dana brojimo 37 godina od tih nezaboravnih dana.
Foto: http://www.arhivsa.ba/
Trebević nekako dođe Sarajlijama k’o kućna planina, tu je, nadomak ruke. I ta mala planina, posve obrasla mrkim četinjačama, danas ustupa mjesto novim sadržajima. Hajde, nek je novi restoran, hajde neka je i novi Zecov hotel koji se svojim šiljcima nadmeće s krošnjama omorika, pa hajde nek je i novi sportsko-rekreacijski kompleks usred te oaze kisika, ali tko bi pomislio da bi se grupa kompjuteraša odlučila smjestiti na samom rubu šume, na 800 m.n.v.
Baš zato, što je planina velikodušna, a šuma još uvijek nepregledna, upravo je zato tvrtka Symphony odlučila svojim zaposlenicima pružiti mjesto gdje će raditi, odmarati, voziti bicikle, pa čak i dremnuti na kratko, da predahnu od užurbanog ritma i dnevnih zadataka. Na svojim stranicama ponosno objavljuju podatke o lokaciji: 99 biljnih vrsta, 26 vrsta ptica, 10 planinarskih staza, nulti indeks zagađenja zraka i prisutnost islandskog lišaja, kao dokaz apsolutne čistiće zraka!!!
Vratimo se djevojčici i dječaku, s početka priče, čije su nožice možda upravo poskakivale uz zvuke tada novog američkog ritma. Puno godina kasnije, kao nagrađivanim arhitektima od iskustva, upravo će njima tvrtka Symphony povjeriti zadatak izrade svoje upravne zgrade na Trebeviću.
Ona je Sanja Galić Grozdanić, a on Igor Grozdanić, osnivači arhitktonskog ureda Studio nonstop, čija je vizija nove upravne zgrade, na Trebeviću, inspirirana serpentinom, kao arhetipskim oblikom, toliko karaktersitičnim za planine. Jer, da bi pohitio polako, to u planini čovjek može jedino tako da ide zavojitom stazom, koja mu dopušta da štedi dah i energiju.
Rampa-na-rampu, ulijevo-udesno, nova se zgrada razvila u poveći volumen od betona, stakla i čelika, koji svojim oblikom prati padine okolnih obronaka i sakriva ni manje ni više, nego 4.660,00 m2 korisne površine. Kao da mu je baš tu bilo namijenjeno, ovaj je objekat zamijenio dio brda i pretvorio ga u radnu oazu po mjeri čovjeka.
Koliko je kuća oduzela brdu usijecanjem u njega, toliko mu je nadomjestila postepenim rastom, penjući se sedam krugova do podno samog zelenomodrog neba. Brojeći etaže, uz ukopanu garažu na razini ceste, kaskadno se niže pet zatvorenih nivoa, do onog zadnjeg, kojeg čini otvorena terasa, s koje se pruža nesmetani pogled na sve strane, pa i na cijeli objekat, gotovo iz ptičje perspektive.
Nizom volumena, koji su povezani krovovima, koji su ujedno i prohodne zelene rampe, arhitekti su vrlo mudro razbili ogroman volumen, na više cjelina, u čijim se staklenim opnama zrcali okolna šuma i nebo. Teško je reći da je objekat nevidljiv, ali da je mimikrija prisutan element oblikovanja, svakako jest.
Organizacija prostora definirana je potrebama korisnika – open space koncept, potpuno transparentna fasadna opna i otvoreni, natkriti amfiteatar, kao kutak za druženje na svježem zraku, ili pak odmak od radog stola, da se razbistri misao… U sferi ovog novog normalnog, gdje se ograničavaju kontakti ljudi u zatvorenom prostoru, ovaj element natkritog amfiteatra na otvorenom, kao da je anticipirao današnje uvjete društvenih kontakata.
Tlocrt prizemlja, kao i ostalih etaža, otvara prostor maksimalno prema sjeveru, s pogledom niz padinu, što je svakako najoptimalnija rasvjeta za ugodan rad, bez blještanja sunca. Ova je vizura i jedina moguća, obzirom da je objekt ukopan, te mu je stražnja strana potpuno zatvorena zidom u zemlji.
Osim vidljive opne od stakla, betona i zelenih krovova, ovu kuću čini i nevidljiva ovojnica, koja ju svrstava u energetski visoki razred. U ravne je krovove ugrađeno čak 20 cm toplinske izolacije FIBRANxps 300 L. Krovovi su izvedeni po principu obrnutog ravnog krova, što je sustav poznat već preko 70 godina, ali koji se svako toliko iznova nametne kao sustav koji čuva najosjetljiviji dio krova, a to je hidroizolacija.
Kontinuirana toplinska izolacija proteže se duž svih rampi, do vidikovca na najvišem krovu. Upravo je njen konitinuitet osiguranje od toplinskih mostova, koji su često bolna točka i najbolje izoliranih objekata.
Spomenuli smo ukopane dijelove ovog objekta, koji je cijelom stražnjom stranom uronjen u zemlju. Od temelja, do najviše etaže, svi su podzemni dijelovi obloženi toplinskom izolacijom FIBRANxps 300 L, u debljini 10 cm.
Glatke ploče XPS-a, najbolja su mehanička zaštita vertikalne hidroizolacije, koje svojom niskom vodoupojnošću, uz drenažu nadtemeljnih zidova, garantiraju trajnu i učinkovitu energetsku bilancu objekta.
Naime, današnji standardi zahtijevaju da materijali traju i zadržavaju svoja svojstva najmanje 50 godina. To se dokazuje laboratorijskim testovima kvalitete, što potvrđuju i najnoviji certifikati koje je Fibran dobio za posebne primjene XPS-a upravo u obrnutim ravnim krovovima i pod zemljom.
Za Fibran napisala: TANJA HERR, dipl.ing.arh.
