Bez obzira radi li se o blagdanima, rođendanima ili nekim drugim posebnim prilikama, darivanje je sastavni dio međuljudskih odnosa u sklopu svih kultura. Iako će u ovom članku naglasak biti stavljen na darivanje materijalnih stvari, važno je pritom se sjetiti i pravog pokretača ovih veselih aktivnosti – želje da nekome (a ponekad i sebi) uljepšamo dan. Namjera je ta koja se računa, a ne komercijalna vrijednost poklona.
Kako je sve počelo? Naravno, običaj darivanja star je koliko i sam svijet, stoga će biti opisani samo neki od najznačajnijih dijelova njegove povijesti.
U starom Rimu su u čast Saturna bile organizirane Saturnalije – svečanosti jela, pića i darivanja, koje su još više naglasile hedonistički način života starih Rimljana. Slavlje je započinjalo u vrijeme zimskog solsticija, te je trajalo punih mjesec dana. Svi poslovi i škole bili su zatvoreni, kako bi u veselju neometano uživali svi, bez obzira na društveni status. Stari Rimljani su jedni drugima poklanjali – zlatne novčiće za uspjeh, kolače i med za sreću, te svijeće koje su simbolizirale osvjetljavanje životnog putovanja primatelja.
U kršćanstvu, darivanje je započelo kada su tri kralja (Gašpar, Melkior, Baltazar) u Bethlehemu posjetili tek rođenog Isusa, te Ga darivali zlatom, tamjanom i smirnom. Mnogi vjeruju da se pokloni razmjenjuju upravo u slavu tog događaja.
Početkom prosinca, točnije 06.12., djeca se raduju Svetom Nikoli, koji im donosi poklone, kao nagradu za lijepo ponašanje. „Zločestoj" djeci se za kaznu poklanjaju šibe. O ovom svecu, zaštitniku djece, nema puno sačuvanih podataka. Legenda kaže da je rođen u Maloj Aziji u 4. st., gdje je bio biskup u gradu Myri. Poznat je po svojoj dobroti i darivanju djece, a uz njegov život se vežu mnoge priče. Na slikama je prikazan u biskupskoj odori sa zakrivljenim štapom i kapom (mitrom), te s tri jabuke.
Nekoliko dana kasnije, 13.12., slijedi Sv. Lucija čije se ime povezuje s latinskom riječi lux, lucere, te talijanskom luce – svjetlost. Taj dan je bogat raznim običajima i to iz razloga što je sve do uvođenja Gregorijanskog kalendara 1691. g. smatran važnom prekretnicom u novu godinu. Primjera radi, kupuje se božićno drvce (običaj koji je u Hrvatsku došao iz Njemačke, sredinom 19. stoljeća), a u Dalmaciji i Slavoniji djeca dobivaju poklone.
U 20. stoljeću, iz priča o Sv. Nikoli nastala je i ona o Djedu Božićnjaku ili Djedu Mrazu, koji uvijek „zna tko je bio dobar, a tko nije, te na svom popisu ima imena sve djece svijeta". Priča kaže da simpatični djedica živi i izrađuje igračke na Sjevernom polu, po svijetu putuje u saonicama koje vuku sobovi, a u kuće ulazi kroz dimnjak. Zanimljiv je i njegov smijeh: „Ho, ho, ho!"
Naravno, svaka država ima svog donosioca poklona. U Francuskoj to je 'Papa Noël', u Velikoj Britaniji 'Father Christmas', u Italiji 'Babo Natale', Americi 'Santa Clause', Švedskoj 'Jultomten', Nizozemci dočekuju 'Sinterklaasa', Finci 'Joulupukkia', itd.
Nazivi 'Kristkindl', 'Christkind', _'Christ child_', opisuju Malog Isusa koji također donosi darove.
Božić se čestita uz poljubac na oba obraza, a darovi se, prema novijoj tradiciji, nalaze ispod okićenog drvca, te se otvaraju na samo božićno jutro. Među tradicionalnim poklonima u ruralnim dijelovima Hrvatske nalaze se jabuke, nanizani orasi ili lješnjaci, vino… Narodni običaj je i darivanje vode ili zdenca – u zdenac se baci jabuku, malo žita, vina, kruha.
Darivanje je radostan događaj, a naročito onda kada se daruje sa srcem.
