Prošlo je već više od pola stoljeća od prvog serijski proizvedenog PVC prozora u svijetu, onog tvrtke TROCAL iz 1954 godine. U međuvremenu je udio PVC stolarije na prostorima EU u novogradnji i adaptacijama porastao na preko 50 % (u nekim zemljama, primjerice Velikoj Britaniji i preko 80 %). Slična situacija je i u tranzicijskim zemljama, a sve relevantne analize pokazuju da ima prostora i za dalji rast. Dakle, tržišni uspjeh je neupitan, ali u dijelu struke i javnosti i dalje nailazimo na stereotipe i predrasude kad je PVC stolarija u pitanju, i otpore koji iz njih proizlaze.
O čemu se zapravo radi?
Stereotipe ove vrste možemo uvjetno podijeliti u nekoliko kategorija – ekonomske, ekološke, estetske… Da nabrojimo samo neke.
Ekonomski aspekt
Ovdje nekakve dvojbe zapravo i nema: iako se protivnici korištenja PVC stolarije trude – prečesto sasvim neutemeljeno – dokazati suprotno, ekonomska analiza prozora i vrata od različitih materijala, ako se promatra cijeli vijek trajanja proizvoda (što je jedini ispravan način), potpuno je na strani PVC-a. bilo bi pogrešno isključivo ekonomskoj isplativosti pripisati globalni tržišni uspjeh, ali ona je svakako conditio sine qua non. Pozabavimo se analizama. Vjerojatno ćemo se složiti da primjerena argumentacija bilo kojeg stava podrazumijeva sagledavanje problema s raznih aspekata, uvažavanje proet contra stavova, i svakako, stavljanje akcenta koliko god je to moguće na neovisna istraživanja. U pripremi ovog teksta krenuo sam iz donekle neuobičajenog smjera – od stavova protivnika PVC stolarije ili konkurentskih lobija.
Dakle, što kažu ovi potonji?
Pa… Skoro ništa osim recikliranja već postojećih predrasuda, igranja na uhodane generalizacije i ponekad čak iznošenja poluistina i neistina. Naravno, ima tu i često ponavljanih tvrdnji kako je "povećanje tržišnog udjela PVC prozora i vrata rezultat pomodarstva i vrlo agresivne propagande", što je svakako rijetko viđen primjer podcjenjivanja zdravog razuma potrošača. No, da pogledamo ozbiljnije izvore.
Naslovnica LCA Final Report
Jedan od njih je svakako Life Cycle Asses-sment of PVC and of principal compe-ting materials, dokument urađen pod pokroviteljstvom Europske komisije u čijoj izradi su sudjelovali PE Europe Life cycle engeenering, Institut fur Kun-ststoffkunde und Kunststoffprufung iz Stuttgarta, Instituttet for Produk-tudvikling Denmarki RANDA GROUP, Barcelona. Ovdje ćemo navesti samo dio zaključaka: Upotrebni vijek PVC prozora se procjenjuje na oko 40 godina, a uvelike ovisi o odnosu korisnika prema proizvodu. Tako, primjerice, ispravno održavanje i pravovremena zamjena slabijih dijelova sustava značajno produžava životni vijek proizvoda (dakle, "slabijih dijelova sustava", što se uglavnom odnosi na mehaničke dijelove a ne same profile – op. M.D.).
Tijekom korištenja PVC profila nije potrebno nikakvo posebno održavanje kao kod primjerice, drvene stolarije gdje je neophodno periodično bojenje i zaštita površine. I dalje u tom smislu. Dokument je dosta obiman, istraživanja su obavljena od strane kompetentnih, neovisnih institucija iz nekoliko zemalja i svakako ga vrijedi pročitati.
Još konkretnije, industrijska analiza provedena od strane AgpU (organizacija njemačkih PVC proizvođača) jasno pokazuje da je ukupna cijena (investicija + održavanje) u 25-godišnjem periodu za prozore od tvrdog drveta veća za 23 % u odnosu na one od PVC-a, dok je ALU sistemi nadmašuju čak za 57 %. Dakako da se rezultati studije za jednu regiju ne mogu neizmijenjeni prenositi na druge, ali opća slika je tu. No, dobro, u uvodu je već rečeno da ekonomski aspekt uopće nije upitan i to vidimo svuda oko sebe i bez pomoći kompetentnih analiza. Dobro osmišljen i agresivan marketing može kratkoročno utjecati na stanje na tržištu, ali je neozbiljno tvrditi da može kreirati dugoročne trendove i loš proizvod decenijima održati tržišno uspješnim. Uostalom, i sve projekcije budućeg tržišta ne ostavljaju nimalo sumnje u činjenicu da je rast tržišnog udjela PVC profila u ukupnoj industriji prozora i vrata još daleko od pretpostavljenog vrhunca.
Analiza tržišta Austrije i Njemačke
Ekologija
Problemi u ovom aspektu proizlaze iz generalno prihvaćenog stava da je prirodno bolje od umjetnog. Naravno, kao i svaka generalizacija, ovo ne mora biti (i često nije) točno. Ono što se danas uglavnom ne uzima u obzir je činjenica da se stvari mijenjaju i da je proizvodnja PVC profila ostvarila impresivan napredak tijekom posljednjih decenija. Globalne promjene u stavu prema okolišu nisu zaobišle ni ovaj segment gospodarstva, a značajno su utjecale i na zakonodavstvo u većini zemalja. PVC profili današnjice nisu ono što su bili još prije nekoliko godina, a environment friendly produkcija je u solidnom dijelu branše već postala standard. U stvari, ovo je jedan od iznimno rijetkih primjera gdje praksa prethodi zakonodavstvu: Udruženje europskih proizvođača PVC-a je, još kasnih 80-ih i ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, započelo inicijativu Vinyl 2010 (www.vinyl2010.org ) koja je u kasnijim godinama okupila do tada nezamisliv broj kompanija udruženih u zajedničkim naporima da svoju proizvodnju učine održivom.
GreenLine
Sve je to 2000 rezultiralo aktiviranjem VoluntareeCom-mitmenta i provođenjem samonametnute obaveze čiji ciljevi i rokovi odgovaraju preporukama Komisije za okoliš EU i često ih nadmašuju, a iste godine je međunarodna nevladina organizacija za zaštitu okoliša The Natural Step proglasila da PVC može biti prihvaćen kao održiv materijal. 2002 godine je u The Johannesburg Declaration on Sustainable Development istaknuta važna uloga koju ova industrija igra u naporima za stvaranjem pravednijeg i održivijeg društva, a 16. prosinca iste godine Vinyl 2010 postaje legalna međunarodna neprofitna organizacija sa sjedištem u Bruxellesu.
Obiman izvještaj o napretku (The progress report 2005) možete također pogledati na www.vinyl2010.org Na tragu ciljeva ove inicijative ubrzo su uslijedili konkretni potezi – tako je još 2003 godine na lokaciji Pirmasense grupacije profine koja okuplja vodeće europske proizvođače PVC profila – Trocal, Kommerling i KBE, pušteno u pogon postrojenje za proizvodnju aditiva (EvA) za prozorske profile koja sada predstavlja srce jedinstvenog u branši pogona za proizvodnju inovativnog PVC-a po GreenLine recepturi. Radi se o tehnologiji koja iz proizvodnog procesa potpuno izbacuje olovo i kadmij i koristi isključivo ekološki prihvatljive cink-kalcij (Zn-Ca) stabilizatore u cijelom proizvodnom procesu. Tako su Trocal, Kommerling i KBE u cijelosti prešli na proizvodnju za okoliš prihvatljivih profila u skladu s smjernicama Vinyl 2010 i znatno prije preporuka komisije za okoliš EU.
Recikliranje je u svjetlu težnji za održivim razvojem također postalo predmetom velikog interesa širom svijeta, a PVC materijal koji se koristi za proizvodnju profila za stolariju se može 100 % reciklirati. Inicijativa Vinyl 2010 predviđa točne rokove i postotke primjene recikliranog materijala u proizvodnji, i zadani termini opet prethode smjernicama i odredbama Komisije za okoliš EU. Čak i na lokalnoj razini, u Hrvatskoj, tvrtka profine Croatia u Velikoj Gorici već godinama organizirano otkupljuje otpadni materijal od svojih partnera – kupaca Trocal, Kommerling i KBE profila i prosljeđuje ga na dalje recikliranje, što u uvjetima nepostojanja bilo kakve spomena vrijedne zakonske regulative u tom smislu predstavlja jedinstven i hvalevrijedan primjer brige za okoliš.
Također, suprotno općeprihvaćenom mišljenju, udio dugotrajnog PVC otpada u ukupnoj masi urbanog otpada iznosi samo 0,5 %, a udio recikliranog materijala u novoj proizvodnji stalno raste. S druge strane, koliko god kontradiktorno zvučalo, drvena stolarija zapravo i nema realnih prednosti nad onom od drugih materijala kad je očuvanje okoliša u pitanju: čak i ako zanemarimo konstantnu i više nego opravdanu globalnu zabrinutost devastacijom šuma (udio drvene građe iz kontroliranih i održivih izvora nedopustivo je mali), ostaju primjedbe vezane uz potrebu stalnog održavanja i zaštite sredstvima koja nisu uvijek ekološki prihvatljiva, recikliranje je nemoguće a zbrinjavanje drvene stolarije nakon upotrebnog vijeka predstavlja još uvijek veliki problem: upravo zbog zaštitnih sredstava koje je drvo «upilo» tijekom dugogodišnjeg korištenja, nisu prihvatljivi (s ekološkog aspekta) ni klasična odlaganja, ni spaljivanje.
Kad je aluminij u pitanju, u usporedbi s PVC-om gubi bitku upravo na području koje se tradicionalno smatra slabom točkom prihvatljivosti PVC profila – naime, u samom procesu proizvodnje štetne emisije i potrošnja energije premašuju i one kod PVC-a. I, još jednom pogled iz drugog kuta: brzim pregledom web stranica ekoloških organizacija naći ćemo jako malo napisa protiv PVC stolarije (nešto više protiv nekih drugih PVC proizvoda), a i ako ih ima uglavnom su zastarjeli. S druge strane, takve stranice naprosto vrište upozorenjima o nekontroliranoj eksploataciji drveta i zagađenju prouzročenom proizvodnjom aluminija. Uostalom, možda upravo zbog predrasuda i stalnog pritiska javnosti, postrojenja za ekstrudiranje PVC-a već na prvi pogled ostavljaj u dojam relativno ugodne radne sredine i u potpunoj su suprotnosti s gorkim okusom koji ostaje poslije pogleda na prizore "suvremene" sječe šuma i lunarne krajolike oko pogona za proizvodnju aluminija.
Estetika i etika
Ako ekološki aspekt najviše zaokuplja širu javnost, problem prikladnosti PVC stolarije na zaštićenim arhitektonskim spomenicima i ne samo njima je ono što izaziva najviše otpora u struci, ali još češće u birokratskim strukturama koje sa strukom imaju samo posrednu vezu. I, dok se nitko razuman neće odreći prava da struka – arhitekti, povjesničari umjetnosti i sl. – daju svoje mišljenje koje bi, uzimajući u obzir i ekonomske i druge aspekte, trebalo biti i odlučujuće, otpori administracije su se morali slamati čak i sudskim putem.
Ponovo se vraćamo na već spomenuti problem – negativni image PVC stolarije iz nekih prošlih vremena se uporno održava, uopće ne uzimajući u obzir nesumnjiv napredak koji je ova industrija ostvarila u svim aspektima, pa i u oblikovnom i estetskom. Problem profila u boji, tako dragoj arhitektima, je riješen i vijek trajanja takvih profila se uglavnom približio standardnim bijelim. Drvo dekori su se do te mjere približili prirodnom drvetu da je čak i na dodir teško primijetiti razliku. Metodom koekstrudiranja profili u boji postaju otporni na ogrebotine. Skoro neograničen izbor dodatnih profila raznih stilova zadovoljit će većinu specifičnih arhitektonskih zahtjeva u pogledu autentičnosti određenog razdoblja.
No, sve smo to znali ili mogli znati ako smo htjeli. Informacije su dostupne, a dovoljno je i primjera svuda oko nas. Ono što predstavlja pravi problem je poteškoća da se stvari nazovu svojim imenom – da se kaže da je loša adaptacija upravo to – loša adaptacija, i da podjednak broj negativnih primjera možemo naći i kad se primjenjuje drvena stolarija. Pritisak tržišta, ekonomski uvjeti, beskrupuloznost i nedostatak elementarnog estetskog osjećaja i senzibilnosti kod nekih izvođača radova dovest će do istih žalosnih rezultata neovisno o tome koji se materijal koristi. Upravo zato naglašavamo neophodno sudjelovanje i odlučujući glas struke, posebno arhitekata kad su ovako osjetljive teme u pitanju.
U razvijenim europskim zemljama sad već postoji dovoljno presedana koji pokazuju da je moguća uspješna implementacija PVC prozora i vrata na starim objektima, a najpoznatiji je vjerojatno srednjovjekovni centar grada Goslara upisan u UNESCO-vu listu svjetske baštine, gdje je vlasnicima kuća dozvoljeno odlukom Upravnog suda graditi 64 PVC prozora s prečkama. Primjer je i kompleks Rodheim u Frankfurtu, u stilu «Grunderzeit» (stil iz posljednje trećine XIX. stoljeća) gdje je, iako je riječ o proglašenom spomeniku kulture, ugrađeno čak 695 prozora tvrtke TROCAL. Sustav profila TROCAL, uz obrtničko umijeće poduzeća za proizvodnju prozora i nezaobilaznu i neprocjenjivu nazočnost arhitekata i povjesničara umjetnosti u svim fazama od planiranja do izvedbe, rezultirali su izuzetnim rješenjem koje može poslužiti kao primjer uspjele estetike i usklađenosti sa stilom.
Kamo dalje?
Budućnost PVC stolarije nije u pitanju, niti je to tema ovog članka. Čini se da su kupci odlučili, a to je argument koji je teško pobiti. Ono što je bitno naglasiti je da pozitivni primjeri iz nedavne prošlosti daju osnovu za optimizam i pokazuju da se radi o društveno i ekološki odgovornom segmentu suvremenog gospodarstva.
O industriji koja, kao i sve ostale radi u uvjetima globalnog tržišnog natjecanja, ali koja nastoji da svoj izuzetno uspješan pohod iz proteklih decenija nastavi daljim tehnološkim i drugim pomacima, ne zaboravljajući pri tome dobrobit planeta na kojem živi i zajednice u kojoj djeluje. Koliko god to u nekim razdobljima bilo ekonomski teško podnijeti, na duže staze se svakako isplati.
Izvor: PROFINE CROATIA d.o.o.
