Biljke u vrtu, na terasi ili balkonu, pravo su osvježenje urbanom krajoliku, kao i prirodni okvir naših domova. Njihovo zelenilo je "melem za oči", arome nadopunjuju gastronomske delicije, dok su njihova ljekovita svojstva dobrodošao sastojak biljnih pripravaka. Upoznajmo nekoliko aromatičnih biljaka koje uspijevaju i u našim krajevima.
Bosiljak (Ocimum basilicum) je popularan kulinarski začin slatkastoga mirisa i pomalo oštroga okusa, čiji svježi ili sušeni listovi obogaćuju brojna jela većinom mediteranske, ali i istočnjačke kuhinje. Potječe iz Indije, već prije 5500 godina poznavali su ga Egipćani, a u starom Rimu, u vrijeme vladavine Julije Cezara, bio je cijenjena ljekovita i začinska biljka. Od 12. stoljeća proširio se ostatkom Europe. Osim što je bitan sastojak talijanskih umaka za tjesteninu ili pizzu, često se zbog svoje aromatičnosti dodaje i jelima od povrća (tikvica, krumpira, kupusa), kao i svježem kravljem siru, raznim juhama i varivima. Također, izvrsno nadopunjuje okus češnjaka, majčine dušice, limuna i rajčice, a budući da pomaže protiv nadutosti, bosiljkom je dobro začiniti jela od graha i ostalih mahunarki.
U narodnoj medicini primjenjuje se za smirenje živaca, kod liječenja upala, protiv nesanice, te za poboljšanje apetita. Čaj od bosiljka okrepljujući je i ljekovit napitak, kupke s listovima ili ekstraktom ove biljke njeguju suhu i osjetljivu kožu, a sušeno lišće i cvijeće koristi se i za "potpourri".
Kadulja (Salvia officinalis) je začinska i ljekovita biljka čiji naziv potječe od riječi "salvare" (spasiti) što ukazuje na njen doprinos u liječenju bolesti. U antičko doba smatrali su je svetom biljkom, a u srednjem vijeku su je, u kombinaciji s timijanom, lavandom, ružmarinom i octom, koristili za izradu otopine kojom su se mazali protiv svih zdravstvenih problema. Suvremena istraživanja su potvrdila stoljetnu teoriju o kaduljinom pozitivnom utjecaju na pamćenje. U kulinarstvu se koristi svježe ili sušeno lišće kadulje i cvjetni vršci. Ima intenzivan i gorkast okus, stoga ju je optimalno stavljati u hranu u malim količinama. Upotrebljava se kao dodatak salatama, marinadama, juhama ….
Lovor (Laurus nobilis) je aromatična biljka podrijetlom s mediteranskog područja. Prema grčkoj mitologiji, Apolon je u slavu ljubavi nosio vijenac od lovorovih grančica na glavi, a stari Grci i Rimljani su lovoru pripisivali magična svojstva, te ga smatrali simbolom časti, slave i pobjede, što se zadržalo i do danas. Najljepše lovorove šume na svijetu nalaze se upravo u Hrvatskoj, u okolici Opatije i Lovrana. List i plod su ljekoviti dijelovi lovora, pospješuju tek i djeluju kao dobar digestiv, a masiranje uljem dobivenim od njih ublažava reumatske bolove i smiruje zubobolju. S obzirom da lovor ima prodoran miris i gorak okus, kao začin se koristi u malim količinama, naročito u pripremi marinada, jela s povrćem, juha i umaka. Miješa se i s drugim začinima poput ružmarina, a koristi se i pri kiseljenju namirnica za zimnicu.
Mažuran (Majorana hortensis) je mirodijska biljka sivo-zelenih listića koja spada u obitelj metvice, zajedno s još nekoliko začinskih biljaka poput bosiljka, origana, kadulje i metvice. Aroma ove biljke, koju su u antička vremena smatrali simbolom sreće, varira od vrste do vrste. Najčešći je slatki mažuran koji se odlikuje blagim, slatkastim okusom, dok je divlji mažuran ustvari drugo ime za origano, a na mediteranskom području se može naći i inačica s nešto jačom i malo gorčom aromom.
Mažuran ima široku primjenu u narodnoj medicini jer se smatra da ima blagotvoran utjecaj na djelovanje cijelog organizma, primjerice, čaj od mažurana zaslađen medom izvrsno je sredstvo za očuvanje glasnica, a eterično ulje ove biljke koristi se i pri proizvodnji parfema. Iako je u kulinarstvu najpoznatiji kao začin u industrijskoj preradi hrane, dodaje se i salatama, omletima, te juhama. S obzirom da je aroma mažurana vrlo delikatna, optimalno ga je čuvati u dobro zatvorenim tamnim posudama i jelima dodavati pri samom kraju kuhanja.
Origano (Origanum vulgare) je popularna biljka porijeklom iz Grčke, već u 5. st. p. n. e. koristio se u liječenju zdravstvenih tegoba, a još se i danas ubraja u najbolje prirodne antiseptike. Iako se može upotrebljavati i svjež, najčešće se koristi sasušen i smrvljen, jer je aroma sušenog jača od arome svježeg origana.
Esencijalno ulje origana koristi se kao mirisna komponenta sapuna, deterdženta i parfema. Zbog sličnosti u izgledu, često ga poistovjećuju s mažuranom, međutim, origano ima jaču aromu i gorči je od mažurana, pa se i koristi u manjim količinama. Meksička verzija ovog začina aromatičnija je od mediteranske i stoga je sastojak vrlo pikantnih jela. Zbog česte upotrebe u talijanskim receptima, origano čini vitalan dio kulinarstva ove gastronomske zemlje. Izvrsno nadopunjuje okus umaka od rajčice i ostalih umaka za tjestenine i pizze.
