Kvaliteta građevinskog materijala u Hrvatskoj uređena je zakonom o normizaciji kao i Zakonom o prostornom uređenju i gradnji koji je upravo stupio na snagu prvog listopada. Predmetni Zakon je propisao da se u građevinarstvu smiju koristiti samo oni građevinski materijali i proizvodi koji su certificirani odnosno koji posjeduju pismeni dokaz kvalitete.
Cerifikati podliježu tzv. podzakonskim aktima kao što su razni pravilnici, uredbe, standardi koji točno propisuju što pojedini materijal mora zadovoljiti s obzirom na njegov sastav, veličinu, oblik, mjesto uporabe i dr. Druga je priča da zakonodavac nije uspio sva područja pokriti podzakonskim aktima. To se događa iz osnovnog razloga što proizvodnja materijala ide daleko brže nego donošenje standarda za iste. Kod takve činjenice laboratoriji za ispitivanja snalaze se na razne načine. To snalaženje odnosi se na praćenje ISO normi, DIN normi i sl. Takav način će se vjerojatno riješiti kroz pristup Hrvatske EU kada bi svi proizvodi certificirani u bilo kojoj zemlji EU bili automatski priznati kod nas.
U praksi se događa da, bez obzira što uvozni proizvod ima sve dokaze o kvaliteti, podliježe ispitivanju od strane naših institucija. Dužnost ovlaštenog laboratorija za ispitivanje kvalitete materijala je da zadovolji sve zadane kriterije i izda potvrdu o kvaliteti materijala. Ta potvrda se izdaje obično na rok od 2-4 godine što ovisi o raznim okolnostima.
Veći proizvođači građevinskog materijala imaju svoje interne laboratorije kojim prate kvalitetu, jer im je to i marketinški bitno radi općeg imagea, uspješnosti prodaje, konkurencije, a i radi njihove sigurnosti. Oni imaju godišnje ugovore sa nezavisnim laboratorijima koji ispituju njihove materijale već u tvornici.
Proizvođači građevinskog materijala i uvoznici inozemnih gotovih proizvoda uglavnom se drže toga i kontrola posjedovanja certifikata je u praksi česta. Certifikati se prilažu kod svakog uvoza gdje carina kontrolira takve dozvole. Kontrola postoji i od strane nadzornog inženjera koji zbog svoje sigurnosti želi da svaki materijal koji se ugrađuje bude ozakonjen. Kontrola certifikata provodi se i od strane građevinske inspekcije i građevinski izvoditelji se uglavnom drže takvih propisa, ne zato što su isti jako savjesni, nego ponuđači građevinskih materijala takve ateste pribavljaju jer se to kontrolira već kod kupovine takvih materijala.
Izvođači u principu ne žele koristiti materijale koji nisu certificirani jer znaju da bi im to priskrbilo samo daljnje probleme. Kontrola certifikata i samo njihovo posjedovanje na gradilištu naročito je bitno u procesu ishođenja uporabne dozvole. U tom procesu nadzorni inženjer sastavlja izvješće o izvršenoj kontroli građevine i tom izvješću, kojeg isti potpisuje, prilaže certifikate svih ugrađenih materijala.
Prema novom, gore spomenutom Zakonu, ovaj princip će biti još važniji jer se za objekte do 400 brutto kvadrata neće morati ishoditi uporabna dozvola, nego će biti dovoljno izvješće nadzornog inženjera. Gore navedeno odnosilo se na materijale koji se ugrađuju u onakvom obliku kakvi su proizvedeni. Međutim, u građevinarstvu postoje materijali koji se sastoje od grupe tzv. podmaterijala kakvi su npr. betoni koji se sastoje od agregata, cementa i vode. Kao što smo naveli, svaki od tih podmaterijala mora imati svoj certifikat i još se mora kontrolirati kvaliteta gotovog betona. Takva kontrola se provodi i prilikom izrade betona i prilikom ugradbe betona.
Kontrola kvalitete betona je jako bitna i postoji točno propisana procedura kako se ona provodi. Pridržavanje te procedure je zakonska obveza izvoditelja i izbjegavanje iste je direktno kršenje zakona. Prilikom bilo kakvih sporova (kao što su npr. rušenja kuća u Kupskoj, rušenje nadvožnjaka u Osijeku) prvo se ispituje kvaliteta uporabljenih betona. Jedan od najvažnijih parametara koji se kontrolira (ispituju se jasno i drugi parametri) je tlačna čvrstoća betona koja je poznatija kao marka betona.
Kao što vidimo, kontrola kvalitete je vrlo složeno područje i pokriveno je propisima koji se odnose na sam materijal. Tu treba naglasiti da je kontrola kvalitete samog materijala jedna priča, a kontrola njegove ispravne ugradbe ili postave opet sasvim nešto drugo. Poznato je da i najbolji materijal, pokriven svim certifikatima, može pokazati loša svojstva kroz lošu primjenu. U tom pogledu je u praksi najviše nedoumica i grešaka.
Od razdoblja tranzicije u Hrvatskoj, kao i u svim zemljama regije, doživljena je ekspanzija novih materijala u građevinarstvu. Prema nekim istraživanjima smatra se da se u građevinarstvu koristi cca 1.500 raznih proizvoda. Možemo zamisliti da svaki od tih proizvoda ima svoje ime, način kako se primjenjuje, mjesto gdje se može primijeniti itd.
Jasno je da je pred majstorima veliki izazov da pristupe dodatnom obrazovanju kako bi sustigli konkurenciju kroz mogućnost primjene takvih novih proizvoda na tržištu. Uvoznici i proizvođači građevinskih materijala i proizvoda uočili su takve trendove i reagirali su na način da organiziraju seminare za primjenu novih proizvoda, imenuju posebne tehničke savjetnike za primjenu, daju besplatan servis, šalju majstore direktno u tvornice i organiziraju svojevrsne udruge istovrsnih majstora kako bi na taj način lakše prodali svoje proizvode i otklonili nelagodu koja je vezana za primjenu novih proizvoda.
U praksi se isto tako događa, da majstori primjenjuju nove proizvode na krivi način ili tamo gdje nisu predviđeni. To se vidi kod zahtjeva investitora za malo drugačijim pristupom gradnji nego što su majstori navikli. Što je takav pristup drugačiji od ustaljenih tokova primjene, to je veća opasnost da se materijal primjeni na neadekvatan način. Kod loše postave materijala gdje takve greške rezultiraju nedostacima na samom objektu često nastaje prepucavanje između trgovaca i majstora. Majstori optužuju trgovce da je materijal loš, a trgovci opet odgovaraju majstorima da su isti loše primjenili. Jasno je da investitoru takav pristup ne odgovara iz osnovnog razloga što on želi objekt "ključ u ruke" i da bude ispravan što je, na kraju krajeva, želja svih kupaca usluga i materijala na čitavom svijetu.
Velika je uloga ne samo proizvođača nego i projektanata i nadzora koji su dužni da kvalitetu primjene materijala prate i u hodu podučavaju majstore. Uloga sudskog vještaka u postupku dokazivanja kvalitete vrlo je česta u praksi. Većina sporova između investitora i izvođača događa se po pitanju kvalitete izvedenih radova. Zadnju situaciju, u pravilu, investitor ne želi platiti u ime zadržavanja sredstava, dok se nedostaci ne otklone.
U takvim narušenim međusobnim poslovnim odnosima sudski vještak može pristupiti arbitraži i izvansudskoj nagodbi kada se, uz prisutnost odvjetnika i pod patronatom suda, radi elaborat kojim se utvrđuju nedostaci koji mogu biti privremeni i trajni.
Kod privremenih nedostataka vještak obuhvaća dokazivanje istih, mjere za njihovu sanaciju i procjenu vrijednosti njihove sanacije. Kod trajnih nedostataka vrši se procjena umanjenja vrijednosti pojedinog građevinskog sklopa na ime trajnih nedostataka. Tek na temelju takvog stručnog elaborata u kojem će se iskazati novčani iznos štete može se pristupiti daljnjim dogovorima dali će se taj novčani iznos namiriti iz onih sredstava namjenjih zadnjoj situaciji ili iz nekih drugih (osiguranje i sl.).
Takav vještački elaborat je ujedno i temelj za okončanu situaciju iz koje se vidi konačni iznos međusobnih dugovanja. Gore navedeno se uglavnom odnosi na međusobne odnose pravnih osoba. Fizičke osobe koje nemaju dovoljna znanja, a sumnjaju u kvalitetu nekretnine koju namjeravaju preuzeti, kupiti ili samo kapariti mogu od vještaka zatražiti tehnički uvid kojim vještak kroz zapisnik utvrđuje nedostatke na nekretnini.
Taj postupak ima i pravnu težinu, jer zapisnik učinjen od vještaka utvrđuje nedostatke koji su neovisni o postupku ishođenja uporabne dozvole. To znači da kupac može, putem takvog zapisnika, zatražiti od investitora otklonu nedostataka direktno ili putem suda neovisno o procesu ishođenja uporabne dozvole kao i općem saznanju da li će investitor uopće i ući u postupak takvog ishođenja. Ovaj navedeni primjer često se događa u praksi kupoprodaje nekretnina.
Autor: mr. Zlatko Omerhodžić, dipl.ing.građ.
