Kao inženjer i ovjereni voditelj projekata s certifikatom Međunarodne udruge za upravljanje projektima (IPMA) Carlo Battisti stekao je dvadesetogodišnje iskustvo u graditeljskom sektoru. Za Ministarstvo okoliša Italije radio je kao koordinator aktivnosti energetskih pregleda na četrdeset javnih zgrada južne Italije (većinom povijesnih zgrada) u okviru projekta "Zelene općine". Posjeduje nekoliko međunarodnih stručnih certifikata: LEED AP BD+C s ekspertizom u dizajnu i konstrukciji zelenih zgrada u komercijalnom, stambenom, obrazovnom i zdravstvenom sektoru, ID+C certifikat koji se odnosi na dizajn i konstrukciju interijera i LFA (Living Future Accredited) certifikat koji dokazuje da je osoba s raznovrsnim znanjem o pitanjima zaštite okoliša i dizajna.
Trenutačno radi kao konzultant za održive inovacije. Kao član Odbora GBC Historic Building Savjeta za zelenu gradnju Italije sudjeluje u implementaciji protokola za certifikaciju povijesnih zgrada. Njegovo predavanje o renoviranju povijesnih zgrada uz primjenu zelenih principa dio je 5. modula edukacije Green Building professional (GBPro) 2014/2015 u Zagrebu. Bila je to ujedno i prilika da mu postavimo nekoliko pitanja.
Jesu li zeleni principi uvršteni u europsku i svjetsku regulativu kad je riječ o obnovi povijesnih zgrada?
Ne baš, ako mislimo prije svega da se prema Direktivi Europske unije 2012/27/EU države članice mogu odlučiti da ne postave ili ne primijene zahtjeve na službeno zaštićene zgrade ili one s osobitim arhitektonskim ili povijesnim zaslugama i ako bi podvrgavanje određenim minimalnim zahtjevima energetske učinkovitosti značilo neprihvatljivu promjenu njihova karaktera ili izgleda. Ali uzmemo u obzir da je prosječno jedna trećina zgrada u Europi izgrađena prije 1960., dakle u mnogim slučajevima s "arhitektonskim zaslugama", ali s lošom energetskom izvedbom, ako želimo doseći ciljeve postavljene planom "Europa 20-20-20", ne možemo ignorirati tu vrstu zgrada.
Prema vašem iskustvu, što je najveća prepreka za obnovu povijesnih zgrada prema zelenim principima? Jesu li to konzervatori, nedostatak financijskih sredstava, vlasništvo ili nedostatak znanja i informacija na lokalnoj i nacionalnoj razini, ili nešto drugo?
Svi su čimbenici koje ste naveli prisutni i važni. Moje je iskustvo da se tehnički problemi općenito mogu riješiti, dijelom i zbog toga što su inovacije u građevinskom sektoru do sada osigurale nova rješenja. Očito je da se nedostatak financijskih sredstava općenito među sudionicima procesa smatra glavnim uskim grlom. U slučaju zgrada s povijesnim značenjem ipak nije pitanje samo poslovne prilike nego se treba razmotriti i društvena misija: očuvanje naše kulturne baštine za buduće naraštaje.
Investitori su usmjereni na ostvarivanje što većih ušteda sa što manje ulaganja i često su na suprotnoj strani od konzervatora – kojima je osnovni interes očuvanje zgrade u njezinu originalnom stanju. Kako premostiti taj jaz, što najčešće kažete konzervatorima?
Konačna funkcija i namjena koju želimo dati povijesnoj zgradi ima veliku važnost i može djelovati kao poslovni pokretač koji može privući privatne i javne izvore sredstava. Ako očekujemo velike uštede energije u povijesnoj zgradi, imamo pogrešnu strategiju. Ključno je to što je važnost zgrade u njezinoj vlastitoj povijesnoj vrijednosti; to povećava njezin ugled i vrijednost na tržištu nekretnina. Gledano iz te perspektive, developeri i konzervatori trebali bi biti na istoj strani. Ako je cilj isti, transparentan i tehnički ispravan dijalog između konzervatora i dizajnera/vlasnika može dovesti do prihvatljivih rješenja, postoje mnogi primjeri u tom smislu.
Jedan je od čestih problema u praksi koji ističu naši stručnjaci nemogućnost postavljanja toplinske izolacije s vanjske strane zgrade radi zaštite arhitektonske vrijednosti, zato postavljaju toplinsku izolaciju s unutarnje strane. Neki od njih kažu da sad već postoji dovoljno odgovarajućih materijala na tržištu kojima mogu riješiti takve i slične probleme. Kakvo je vaše iskustvo?
Na primjer, aerogel je zbog svoje nano-porozne strukture izvrstan toplinski izolator i dobar konvektivni inhibitor, odnosno usporivač gibanja topline, budući da zrak ne može cirkulirati unutra jer nailazi na neuobičajen otpor toplinskog toka. Izolacijska ploča s 30 milimetara aerogela ima toplinsku otpornost kao 85 – 90-milimetarsko drveno vlakno ili ploča kamene vune. Dakle, možemo postići dobru izolaciju minimalne debljine bez pretjeranog smanjenja poslovnog prostora u unutrašnjosti. Za zgrade čija je fasada pod zaštitom (mislim, primjerice, na zgrade iz 19. st. u Zagrebu) to je vrlo zanimljivo rješenje.
Sadržava li Direktiva EU-a o energetskoj učinkovitosti neka sporna mjesta kad je riječ o povijesnim zgradama?
Kao što sam prije spomenuo, EPBD Direktiva Europske unije dopušta zemljama članicama da budu slobodne što se tiče povijesnih zgrada, u smislu da su one oslobođene zahtjeva za povećanje energetske učinkovitosti. Ali mi znamo da nam to ne pomaže dosegnuti ciljeve 2020. Ipak, na europskoj razini standardni odbori (CEN) koji rade na očuvanju kulturne baštine i oni koji se bave EPBD-om djelotvorno surađuju, tako da je pitanje o tome kako pronaći dobar kompromis između energetske učinkovitosti i očuvanja povijesnih zgrada na dnevnom redu, a postoje i neki zanimljivi istraživački i razvojni projekti u tom smjeru.
Možete li istaknuti nekoliko primjera najboljih svjetskih projekata rekonstrukcije zaštićenih zgrada?
Postoji projekt koji se meni iznimno sviđa jer je to primjer minimalnog procesa obnove na povijesnoj zgradi, a koji je osobit, djeluje u dva smjera i kompatibilan je – ima sve značajke koje ja mislim da taj tip projekata treba imati. Riječ je o crkvi Broerenherk iz 15. stoljeća u nizozemskom Zwolleu koja je prenamijenjena u knjižaru.
Drugi je zanimljiv slučaj Ca’ Foscari, sjedište Sveučilišta u Veneciji, venecijanska gotička palača izgrađena 1453. s pogledom na Veliki kanal. To je sada najstarija zgrada na svijetu koja ima LEED certifikat i pretekla je Empire State Building.
Što će certifikat "GBC povijesna zgrada" značiti njezinim vlasnicima? Možemo li očekivati sličan certifikat na globalnoj ili europskoj razini u bližoj budućnosti?
Certifikat "GBC povijesna zgrada" (GBC Historic Building) rođen je u lipnju 2012. iz suradnje Savjeta za zelenu gradnju SAD-a (U.S. Green Building Council) i Savjeta za zelenu gradnju Italije (GBC Italia). Ukratko, USGBC je prepoznao talijansku stručnost i znanje o očuvanju baštine. Italija je već u 2009. godini uvela LEED na nacionalno tržište. Nakon dvije godine rada odbor čiji sam bio član došao je do javne "skraćene" verzije priručnika, a "duga" je verzija trenutačno na procjeni. Trenutačno smo u pilot-fazi, s nekim studijama slučaja tek smo započeli, a cijeli certifikacijski sustav tek se treba početi provoditi. Bilo je nekoliko zahtjeva iz drugih zemalja u vezi s time, a nadamo se, naravno, primjeni metodološkog talijanskoga iskustva na europskoj razini.
U Hrvatskoj vlasnik kulturnog dobra ima pravo podnijeti zahtjev za naknadu izvanrednih troškova koji mu se isplaćuju iz proračuna ustanove pod čijom se zaštitom nalazi pojedina zgrada (općina, grad, županija, država). Proračun se puni od prikupljanja spomeničke rente koju plaćaju porezni obveznici. Kako je u Italiji?
Imamo sličnu situaciju u Italiji. Ministarstvo baštine i kulturnih aktivnosti može zatražiti od vlasnika da provede nužne akcije ili to može samo učiniti kako bi se osiguralo očuvanje kulturnog dobra. Ti radovi idu na trošak vlasnika. Međutim, ako su mjere posebno važne ili se provode na imovini u javnoj uporabi, Ministarstvo može sudjelovati u troškovima u cijelosti ili djelomično. S obzirom na to da je riječ o zgradi od javnog interesa, vjerujem da se to može smatrati dobrim pristupom.
Koja bi bila vaša preporuka konzervatorima i arhitektima Hrvatske – kako da agilnije krenu u primjenu principa zelene gradnje bez većeg (negativnog) utjecaja investitora?
Mislim da su tu ključna dva koraka:
- treba stvoriti i utvrditi osnovnu kulturu očuvanja zgrada s arhitektonskom i povijesnom vrijednošću, i to počevši od obrazovanja u školama ne bi li se definirala nacionalna baština;
- treba razviti metodološki pristup problemu; neke zemlje u Europi (npr. Austrija i Škotska) izradile su posebne vodiče, a u Italiji smo s certifikatom "GBC Povijesna zgrada" nastojali postići još više, pokrenuvši sustav certificiranja.
Važno je uspostaviti zajednička pravila među svim uključenim i zainteresiranim stranama, a ne da arhitekti samostalno odlučuju od slučaja do slučaja, sukobljavajući se s konzervatorima.
Još je samo desetak dana do isteka roka za prijavu na 64-satno europsko natjecanje REGENERATION 64 koje organizira vaša tvrtka Macro Design Studio i International Living Future Institute (ILFI). Kakvo je to natjecanje i kome je namijenjeno? Ima li prijava iz Hrvatske?
Drago mi je da imam priliku govoriti o tome i ujedno zahvaljujem Hrvatskom savjetu za zelenu gradnju koji nam je promptno (prvi u Europi) pomogao da proširimo informaciju. REGENERATION je prvo natjecanje u dizajnu u Europi koje se u cijelosti temelji na Living Building Challenge protokolu. To je dizajnerska radionica u kojoj timovi sastavljeni od mladih stručnjaka (do 35 godina) trebaju izraditi projekt održive rekvalifikacije (davanja nove kvalitete) postojeće javne zgrade za lokalnu zajednicu. Svrha je natjecanja pokazati najbolje održive projekte regeneracije postojećih zgrada u smislu arhitekture, energetske učinkovitosti, uvjeta života i odnosa u društvenom, urbanom i prirodnom kontekstu.
REGENERATION predstavlja prvu "generaciju" mladih stručnjaka (arhitekata, inženjera) koja može "regenerirati" svojim idejama izgrađeno okruženje, postižući najbolje moguće značajke zgrade.
Natjecanje će se održati u Centrale Fies, Dro (Trento, Italija) od 15. do 18. travnja 2015., a više informacija možete pronaći na web- i Facebook-stranicama.
Nismo još zaprimili prijave iz Hrvatske, pa je moja poruka mladim hrvatskim arhitektima i inženjerima: "Želite li regenerirati, učinite iskorak! I zapamtite, rok za prijavu je 30. siječnja 2015."
Izvor:
