Igor Franić autor je brojnih projekata u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih je vjerojatno najpoznatiji novi Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu.
U proljeće 2013., bio je raspisan natječaj za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe, na Kajzerici u Zagrebu. Žiri, kojim je predsjedao prof.Marijan Hržić, između 17 pristiglih radova, izabrao je Vaš rad kao najbolji. Ovaj je projekt došao gotovo četiri godine nakon otvorenja nove zgrade MSU-a. Nakon iskustva s jednim tako velikim i kompleksnim projektom, kakav je bio osjećaj da predstoji borba s još jednim kolosom, koji će se, igrom slučaja, izgraditi u istoj ulici?
Natječajni rad
Nekako, kad upadnete u taj neki žrvanj, sve teče, skoro da bih rekao kao da nije bilo pauze u tom procesu. Ono što se možda manje zna, jest da se su se između ova dva objekta, izgradili Merkator – 40.000 m2, kuća na Novoj cesti – 20.000 m2, Savica S4 – 20.000 m2, a nedavno smo završilil neboder na Vrbanima od 17 katova! To je nekakav kontunuitet koji je došao nakon muzeja, a ova nam se kuća samo uklopila u taj cijeli niz. Nemam osjećaj da je jedno završilo, a ono drugo počelo. To je permanentni put, kojim doslovno crtaš i gradiš u stvari jednu te istu kuću i ideš svojim putem…
Za sve dodatne informacije kontaktirajte gđa Tanju Herr putem telefona 091/ 46 66 015
Budući da ste radili i brojne obiteljske kuće, koja je razlika projektirati kuću za jednu obitelj i poznatog investitora i ovako složenu strukturu, za korisnike koje vjerojatno nećete nikad upoznati?
Da, razlika je. Čini mi se da u kući za jednu obitelj ima puno više razgovora nego što je bilo na ovoj kući. Ne mogu reći da mi smeta razgovarati s privatnim naručiteljima i zadovoljavanje neke njihove svakodnevne rituale. Mala kuća jednostavno nosi više razgovora, a veća kuća, nosi više odgovornijih odluka. Skoro bih rekao da je, što se tiče nas arhitekata, količina posla jednaka: napraviti jednu malu ili jednu veliku kuću. Proces je sličan, samo na velikoj kući ima puno betona, na maloj ga je nešto manje; tu je više fasade, a tamo manje, ali bih naglasio da odgovori na pitanja moraju biti jednako važni. Kod projektiranja obiteljske kuće, investitori u pravilu, vrlo intenzivno sudjeluju. Ne mogu reći da na velikoj kući investitori ne sudjeluju, već je na njima arhitekt netko tko savjetuje investitora i daje mu taj osnovu koju on treba. U tom procesu je arhitekt sam taj koji postavlja pitanja i na njih odgovara, a investitor je netko tko u tome iščitava savjest arhitekta unutar procesa rješavanja projektnog zadatka.
3D prikaz
Na velikim projektima investitor kroz natječaj odabire projekt, a arhitekta dobije kao rezultat tog procesa. Sve do proglašenja pobjednika, ali i još neko vrijeme nakon toga, investitor zapravo ne zna tko je tko stoji iza nagrađenog projekta.
Točno, investitor je dobio mene ili obrnuto, ja sam dobio njega. Ima puno obiteljskih kuća na kojima sam rekao, ne, hvala. Ali nakon dobivenog natječaja kreneš u to, pa tako investitor dobije mene, a ja investitora… no mogu reći da sam na svim tim velikim i malim kućama uvijek ostajao s investitorima u dobrim odnosima i nakon završetka projekta. Što više i dan danas me sa stambene kuće na Savici stanari znaju nazvati i pitati da li mogu intervenirati na zgradi. Pristojno me nazovu, jer su još u tijeku gradnje dobili osjećaj da se projektira savjesno. Kada me pitaju da li mogu npr. zatvoriti balkon, kažem im koje su zakonske mogućnosti i pokušam učinit sve da oni budu zadovoljni. Mislim da, ako korisnici prostora nisu zadovoljni, što ona vrijedi to neko moje zadovoljstvo u svemu tome.
U rasponu između onog natpisa na fakultetu o stalnoj postavi izložbe taštine i toga da je arhitekt artikulator investitorovih želja, istina je negdje između.
Istina je sigurno, uvijek negdje između, jer smo prevažni u tom cijelom procesu. I da nismo tako važni, vjerojatno se ne bi ovim bavio. U jednom trenutku konceptualno zamišljanje kuće, postane realno, sa svim onim materijalima… to je onaj moment kad koncept prestane biti aksonometrija, 3D prikaz. Da, mogu reći da su moja razmišljanja o kući uvijek realna.
Najbolji katalizator za to je kad si sam sebi investitor i projektant (smijeh).
Vaš je projektantski izričaj moderan – u oba smisla: suvremen, ali i izrastao na tradiciji tzv. moderne (arhitekture između dva rata). Posežete rado za novim materijalima i arhitektonskim rješenjima. Da li novi materijali i konstrukcije nalaze Vas ili Vi nalazite njih? Ciljam na pitanje o vremenu koje se u današnjem tempu rada, može odvojiti za edukaciju, izložbe, sajmove…
Novi materijali nam dolaze kroz sustatvno rješavanja problema. Kad neku stvar zamislimo, da bismo ju ostvarili, ona mora biti izvediva pomoću realnih materijala i uz upotrebu realne tehnologije. Tek tada se kreće u potragu za materijalom. I to jest naš zadatak. Naravno, papir sve trpi, ali u jednom trenutku, najbitniji čovjek u tom sistemu postaje šef gradilišta. Ako on to ne može izvesti, onda malo vrijedi sve što smo mi crtali. U ovoj zadnjoj rečenici sam personalizirao sve one koji sudjeluju u procesu izvedbe.
U trenutku kada biramo materijale, moram priznati da ne razmišljamo previše da li je to skupo ili jeftino, to dođe kasnije, u hodu. U stvarnosti pokušavamo naći ono što će najviše odgovarat arhitektonskom doživljaju kojeg bi taj prostor trebao ostvariti. Jer nakon svega ostane na kući samo onaj doživljaj kojeg imamo kad otvorimo vrata i uđemo unutra. Nema tu slike dronom, ni aksonometrije koja će to zamijeniti, već taj arhitektonski doživljaj predstavlja bit svega.
Kad se pogleda natječajni koncept i gotova zgrada, na prvi pogled, to je to! Koliko je daljnja razrada projekta utjecala na izmjene i dopune?
Zastrašujuće malo. Često su me to pitali i na muzeju. Mislim da se na muzeju promijenilo užasno malo, na ovoj kući još i manje. Koliko se to ponekad čini zastrašujuće, toliko je to u stvari odlično. U pripremi ovog razgovora sam kod Vas vidio jednu perspektivu za koju ste rekli da je 3D, a meni se učinilo da je fotografija gotovog objekta. Imam fotografiju koja izgleda gotovo identično.Mislim da je uspjeh upravo u tome da smo uspjeli od one osnovne zamisli doći do izvedenog stanja, kroz koje je investitor dobio, ono što je natječajem odabrao.
Prvi dojam je da je to kompaktna građevina, gotovo fortifikacijskog karaktera, koja je za vrijeme gradnje pobuđivala pažnju, kako svojim zamjetnim volumenom, tako i nazivom: SEECEL – Regionalni center za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe. Iz naziva se naslućuje se da se radi o administrativno-edukativnom objektu. Koliko su sadržaj i funkcija ovog projekta imale utjecaj na njezino oblikovanje?
Unutar objekta postoji jedan kongresni centar s radionicama, gdje se ljudi okupljaju i zajedno razmišljaju, te kroz prezentacije svojih ideja dolaze do nekakvih rješenja. U objektu postoje klasični uredski prostori, koji se nalaze u gornjim etažama. Možda je komunikacija između njih malo drugačija nego u nekoj standardnoj poslovnoj zgradi. Iz tog kompliciranog naziva stoje prostori za edukaciju, konferencijska dovrana, učionice, uredski prostori na 3., 4. i 5. katu, te dormitorij na istočnoj strani bloka. Nismo ga zvali hotelom, jer je taj prostor namijenjen poslovnim partnerima, kako bi što efikasnije mogli funkcionirati u danom vremenu. Spoj ta tri sadržaja, nije nužno utjecao na strukturu. Imam osjećaj kao da bi ona mogla primiti bilo koji drugi sadržaj. Gotovo da je njezin karakter izdvojen i bez da govorimo o baš ova tri sadržaja. I to mi se čini dobro.
Gotovo da mogu reći, iz te strukture proizlazi ne-kontekstualnost kuće, pa tako ulaz u nju može biti sa svih strana. Kuća nije orijenitrana i nije kao kuće u Novom Zagrebu skup kubusa razbacanih na zelenoj površini. Ova se kuća sastoji od kubusa, koji su skupljeni i stvaraju unutar sebe, neko ljudsko mjerilo. Zbog donjeg betona kuća izgleda zatvoreno, međutim, kad ste unutra, pogledi bježe prema van i kuća se doima vrlo otvorena i svijetla. Ponegdje su prolazi između kubusa vrlo uski, a negdje su vrlo široki. Pravilo je jednostavno, na jednoj strani počinjemo s najmanjim, a završimo sa najvećim prostorom i taj se koncept dijagonalno provlači do najviših etaža. Sa suprotnog ugla kuće, proces je obrnut, što stvara dinamiku prostora. Svaki kubus je na svom mjestu iz nekog razloga, a odnos među njima čini potencijal za realizaciju sadržaja koji se tu trebaju odvijati. Možda ova kuća jednog dana ovo postane muzej, a muzej ode negdje, postane nešto drugo…
Donje tri etaže čini nekoliko "megalita" od vidljivog betona, minimalnih otvora. Staklene površine koje ih spajaju su u drugom planu, u sjeni. Zgrada se doima poput tvrđave. Obzirom na propise o uštedi energije, morali ste se uklopiti u određene zahtjeve fizike zgrade. Estetika vidljivog betona je neodoljiva, ali i teško spojiva s pojmom toplinske zaštite. Fasadno platno čini beton, koji je vidljiv izvana i iznutra. Kako je u takvom zidu riješena toplinska izolacija?
Za sve dodatne informacije kontaktirajte gđa Tanju Herr putem telefona 091/ 46 66 015
Toplinska izolacija riješena je s jedinim materijalom pogodnim za ovu vrstu konstrukcije – pločama od ekstrudiranog polistirena (XPS). Danas puno govorimo o "zelenim" zgradama, te da kuće moraju biti samoodržive. Ovdje smo primijenili sve što je bilo moguće u tom smislu. Zgrada za grijanje I hlađenje koristi toplinu podzemne vode i nije spojena ni na toplanu, niti na plinaru. Kroz aluvijalni nasip rijeke Save teče voda temperature cca 18o stupnjeva, koja se dizalicama topline pumpa u sustav. Na krovu zgrade imamo sunčeve kolektore. Mala fotonaponska elektrana prozvodi cca 35 kW. Najisplativiji su ipak kolektori za pripremu tople vode. I to nije sve, na zapadnoj će terasi biti ugrađene vjetrenjače, koje će proizvoditi struju putem vjetra. Na taj smo način posložili gotovo sve medije za uštedu energije.
Kuća se sastoji od kubusa u kojima se nalaze glavni sadržaji, a povezuje ih komunikacijski prostor, u kojem je predviđena nekoliko stupnjeva niža temeratura, nego u radnim prostorima. Čini mi se da smo tim stupnjevanjem postigli da kuća ekonomično koristi energiju za grijanje i hlađenje. Drugo, gornji kubusi imaju reflektirajuće plohe, koje u danima kad ima manje sunca, daju prostoru više svjetla, pa se na taj način štedi energija za osvjetljenje. U betonskim prostorima, u prve tri etaže, prostori su zatvoreniji, jer za njihove sadržaje nije potrebno toliko dnevnog svjetla. Međutim, niti jedan prostor nismo napravili bez doticaja s vanjskim svijetom, tako da ljudi uvijek mogu vidijeti dio plavog neba, da li je dan ili je noć. To mi se činilo neizmjerno važno za kvalitetu tog prostora.
Dvostruki betonski zidovi donjih etaža su izliveni na licu mjesta. Prvi unutrašnji zid je konstruktivan, debljine 30 cm. Na njega se na posebnim distancerima ugradila toplinska izolacija od XPS-a. Na vidiljivi dio tih nosača su ovješene armaturne mreže, a vanjski je betonski zid, debljine 16 cm, izliven u jednostranoj oplati. Fasada je nakon skidanja oplate brušena i dorađivana, jer je upotreba perfektno ravne i glatke oplate bila puno skuplja, nego naknadni rad kojime su se zidovi doveli do prihvatljivog izgleda.
Takvi sendvič paneli se obično se izvode u radioni i ugrađuju na gradilištu u polumontažnim ili montažnim sustavima. Na ovoj je zgradi bilo drugačije. Višeslojni armirano-betonski zidovi s umetkom od toplinske izolacije od ekstrudiranog polistirena (XPS), betonirani su "in situ". Koliko je ovakav način gradnje ekonomičan, odnosno da li je cilj opravdao sredstvo?
Odabrao sam lijevanje betona na licu mjesta, kako bih dobio masivnost i snagu, jer da sam upotrijebio prefabricirane panele, reške između njih bi se uvijek čitale. Oblagao sam neke kuće cementnim pločama i to uvijek izgleda malo "papirnato" u odnosu na ovakvu gradnju. Ovdje je trebalo postići težinu i snagu i to smo postigli u ovom donjem dijelu, koji čini troetažni postament, bazu za gornje tri etaže za koji smo željeli postići da izgledaju laganije, da ne mogu bit laganije. Na kraju mislim da smo upravo takav dojam i postigli.
Financijski gledano, kad se usporedi ventilirana fasada, pri čemu se zbroji podkonstrukcija, toplinska izolacija, fiksiranje završne obloge, pa i njezina cijena, ispada da je lijevanje betona još uvijek jeftinije, nego svi slojevi jedne takve fasade zajedno. Što više, ta razlika u cijeni zna ispasti prilično velika. Tako da je financijski ovo rješenje ispalo puno povoljnije, čak i uz naknadno brušenje. Obzirom da je gradilište bilo neko vrijeme u mirovanju, sada smo u završnici morali ponovo brusiti i to se napravilo u dva tjedna, što je zanemarivo vrijeme, u odnosu na ukupnu gradnju. Naravno da sve košta, ali stojim pri tome da je ovaj način svakako jeftiniji od klasične izvedbe u kojoj se na nosivi zid, montira posebno toplinska izolacija, a posebno završna obloga sa svim elementima.
Gledano izvana, kuća se ne doima velikom koliko u stvari jeste. Zadnje tri etaže, obložene su ventiliranom fasadom s metalnim panelima. Ovisno o sunčevom svjetlu, gornji se sjajni volumen gotovo spaja s nebom, što definitivno dematerijalizira njegovu zamjetnu masu. Kolika je ukupna iskoristiva površina ove zgrade?
Tlocrtna površina kuće je velika, gotovo ista kao i veličina muzeja (MSU). Možda je samo tlocrtno zgrada malo izduljenija. Najbolji se dojam dobiva u unutrašnjosti zgrade, gdje se prostor hotela proteže kroz tri etaže, a ulazni hall kongresnog centra je visok šest etaža. Sve se to isprepliće i povezuje u cca 17.000 m2 BRP-a.
Na ovom je objektu u vanjske zidove ugrađena FIBRANxps ETICS GF, toplinska izolacija debljine 150 mm. Ovaj sustav višeslojnog zida od armiranog betona, podjednako je zanimljiv građevinskim inženjerima, kao i arhitektima, zbog svojih izvanrednih statičkih i fizikalnih svojstava, ali i zbog, vrlo popularne, estetike vidljivog betona s unutarnje i vanjske strane vanjskog zida.
Ukupni volumen FIBRANxps ploča ugrađenih na ovom objetu iznosi 900 m3.
Za sve dodatne informacije kontaktirajte gđa Tanju Herr putem telefona 091/ 46 66 015
Budući da je od natječaja 2013. i početka gradnje 2015. prošlo dosta vremena, te da su se nakon dulje pauze unazad par mjeseci ponovo aktivirali radovi na gradilištu, nadamo se da će uskoro biti i otvorenje. Ako se slažete, završila bih ovaj razgovor citatom starim gotovo četvrt stoljeća, pa ipak tako aktualnim:
"Arhitektura može oblikovati živo i osjetilno ispreplitanje prostora i vremena; može promijeniti način na koji živimo. Fenomenologija, kao filozofska disciplina proučava bitno: arhitektura ima potencijal da vrati ono bitno natrag u postojanje. Tkanjem oblika, prostora i svjetla, arhitektura može uzdići iskustvo svakodnevnog života kroz razne pojave koje proizlaze iz različitih mjesta, programa i arhitekture. Na jednoj razini, sila ideje stvara arhitekturu: na drugoj se, konstrukcija, materijali, prostor, boja, svjetlo i sjena isprepliću u procesu njezina nastajanja. Kada se krećemo kroz prostor, jednim okretom glave, postupno nam se pred očima otvaraju polja preklopljenih perspektiva, od nizova svjetla i oštrih sjena jakog sunca do fluidnosti sumraka. Raspon mirisa, zvukova i materijala – od tvrdog kamena i čelika, do slobodnih formi od svile – vraćaju nas u praiskonska iskustva i kroz kadrove prodiru u naš svakodnevni život."
Intertwining, Steven Holl, 1996.
Za Fibran, razgovor vodila Tanja Herr, d.i.a.
