Vlažan podrum – sustav sanacijske žbuke rješava vlagu:
Svugdje tamo gdje je nedovoljna hidroizolacija protiv vlage iz zemlje dolazi u podrumskim prostorijama zgrada do prodora vode i do kapilarnog penjanja vode u zidu kao jednog od glavnih problema s vlagom. S tim dolazi i do šteta počinjenih od soli koje razaraju strukturu građevinskog materijala i šteta od plijesni koje su tu skoro uvijek prisutne.
Izbijanje soli smekšava, odnosno mrvi zidnu žbuku i može tijekom vremena razoriti čak i građevinsku supstancu. Prve posljedice su zaudarajući močvarni miris i loša toplinska izolacija na koju se prekomjerno troši grijanje. Boravak je u takvim prostorijama vrlo neugodan i može negativno utjecati na zdravlje. Prijeko je potrebna obnova oštećene žbuke na vlažnoj i soli prožetoj površini zida.
Normalna žbuka nije za to prikladna. Cementne žbuke su previše čvrste i previše guste odnosno kompaktne u njihovoj strukturi, stvaraju svoju vlastitu vodonepropusnu cjelinu koja ne regulira vlagu nego je zadržava i čak je povećava u zidu. Cementna žbuka nije otporna na utjecaje štetnih soli, tako da i najjača i najbolja cementna žbuka s vremenom puca, odvaja se i prebrzo otpada pošto nije prikladna za ovu namjenu.
Vapnene žbuke su mekše i difuzijski otvorene, međutim nisu otporne na soli i zato su vrlo brzo razorene. Ovdje prikazana problematika se može jedino uspješno riješiti pomoću tehnologije s primjenom iskušanog sustava sanacijske žbuke koji odgovara trenutnom stanju i stupnju spoznaje u nauci i praksi. Sanacijske žbuke su hidrofobne, odnosno vodoodbojne, te sadržavaju veliki broj odgovarajućih zračnih pora. Vlaga u zidu time više nije zatvorena nego može slobodno difundirati na površinu u obliku vodene pare, a zid se pri tome istovremeno i suši. Velika poroznost sanacijske žbuke prihvaća postojeće soli iz vlažnog zida tako da ih u sebi konzervira i njihov negativan utjecaj tako neutralizira.
Odgovarajuća sanacijska žbuka prikladna je čak i za žbukanje najzahtjevnijih starogradnja i novogradnja u obalnom i priobalnom području gdje je vrlo često stalni utjecaj vlage i soli. Površina sanacijske žbuke ostaje desetljećima suha i bez cvjetanja odnosno bez raspadanja. Kod prisutnosti normalne koncentracije soli može se izbjeći tretman neutralizacije soli. Na zid od kamena ili opeke koji je očišćen od prijašnje žbuke nabacuje se sanacijski špric za bolje povezivanje i nakon njegovog očvršćivanja nastavlja se žbukati s propisno certificiranom sanacijskom žbukom. Tu prednjače proizvođači sanacijskih žbuka koji zadovoljavaju svojim posebnim recepturama propisane vrijednosti i koji svoju kakvoću zvanično utvrde već u samoj proizvodnji, a koji su već stekli specijalno iskustvo i internacionalne reference kroz više desetljeća.
Time je omogućeno korištenje primjerene sanacijske žbuke izvana i iznutra koja je iskušana u praksi, te je optimalno djelotvorna za izradu stalno suhe površine, bez štetnog cvjetanja i bez stvaranja plijesni na njoj, i to za dugi niz godina.
Vlažan sokel na zgradama – sustav sanacijske žbuke rješava vlagu:
Vidljive štete na sokelu od zgrada, koje se često pojavljuju isto i na unutarnjoj strani vanjskih zidova, nisu samo greške gdje pati izgled jedne stambene zgrade. Što više, iza toga se krije jedna nezanemariva opasnost i veliki rizik. Nepoželjno djelovanje soli prije svega razara strukturu građevinskog materijala i kroz djelovanje vlage uzrokuje na početku površinsko smekšavanje, odnosno mrvljenje morta, opeke kao i samog kamena, a može tijekom vremena nepovratno razoriti čak i građevinsku supstancu!
Vlaga u zidu sprečava djelovanje prirodne toplinske izolacije koja znatno gubi na svojoj vrijednosti, tako da se skupa toplinska energija bez koristi troši, a može i doći do stvaranja nepoželjnih zdravstvenih problema stanara. Na koji način dolazi do toliko brojnih oštećenja na vanjskim zidovima zgrada s vanjske i s unutarnje strane? Glavni je razlog da ne postoji vodoravna i okomita hidroizolacija u podrumskom prostoru, tako da se zidovi zasite s vodom koja se kapilarnom silom dalje penje u prizemlje. Zajedno s vodom koja se uspinje, transportiraju se i otopljene soli prema prizemlju koje razaraju strukturu građevinskog materijala.
U visini područja sokela vlaga može probiti kroz zid i žbuku, sama isparavajući prema vanjskom i unutarnjem prostoru, a zajedno s njom putuju i otopljene štetne soli prema površini gdje se nagomilavaju i u koncentriranom obliku oštećuju i razaraju žbuku, vidljivo po izbijanju soli tj. cvjetanju žbuke. Razumljivo je da i kiša i prskanje s vodom zidove čini vlažnima u području sokela pogotovo ukoliko premaz na pročelju nije više u funkciji. Jedno perfektno rješenje ovog problema bila bi naravno ugradnja jedne naknadne vodoravne hidroizolacije iznad visine terena oko čitave zgrade, tako da se potpuno učinkovito spriječi „kontinuirano natapanje" zidova vlagom. Takve su hidroizolacijske brane prilično rastrošne i ionako ne ostvaraju uštedu sanacije površine sokela vanjskog zida.
Dugogodišnje iskustvo pokazalo nam je da pojavljivanje oštećenja na tom području može vrlo dugo izostati na vanjskoj i unutrašnjoj žbuci samo primjenom iskušanog i propisno certificiranog sustava sanacijske žbuke. Sanacijska žbuka je sama po sebi vodoodbojna i ne dozvoljava da voda u nju izravno uđe. Na taj način otopljene štetne soli ne putuju u njezinu unutrašnjost, a čak ako i bi kao za vrijeme stvrdnjavanja žbuke, bile bi zaustavljene u brojnim i za tu namjenu predviđenim porama, tako da ne dolazi do razaranja. Na isti način ne može ni kiša prodrijeti. Već prisutna vlaga u zidu se više ne penje prema gore, nego kontinuiranodifundira neprimjetno u obliku vodene pare preko milijuna i milijuna pora prema unutrašnjem i vanjskom dijelu vanjskog zida, ostavljajući suhe površine.
Naknadna vodoravna hidroizolacija protiv penjuće ili takozvane kapilarne vlage:
Penjuća vlaga je vrlo često problematična točka koju susrećemo kod sokela zida starih građevina i to blizu zemljanog tla. Ovdje se radi o penjućoj kapilarnoj vodi koja se iz vlažnog zemljanog tla uzdiže i penje u temelje i u podrumske zidove građevine,a koja sa sobom također donosi štetne otopljene soli koje razaraju strukturu građevinskog materijala. Za sigurnost apsolutnog uspjeha takozvanog osušivanja građevine potrebna je ugradnja naknadne hidroizolacije u vanjski zid, po mogućnosti u visini terena.
Prijašnji načini naknadnih hidroizolacija bili su rastrošni i često prostorno neprimjenjivi kao što je djelomično ručno odvajanje s polaganjem naknadne hidroizolacije, ručno i strojno rezanje zida s uguravanjem raznih materijala i različitih čeličnih limova, te različiti načini specijalnog rezanja zida, itd. Metoda natapanja izbušenih rupa postala je u međuvremenu sve ekonomičnija. Time se pore i kapilare zida sužuju, a njihovi otvori naprave vodoodbojnim, tako da penjuća vlaga tu barijeru ne može preskočiti. Najjednostavnija je metoda bušenje rupa u razmaku od oko 12cm i punjenje sredstvom za injektiranje, što svaki kućevlasnik može sam izvesti. Također nije teško napuniti zid kroz rupe sredstvom za injektiranje i to pomoću injektora i umjerenog pritiska, što donosi prednost bušenja rupa manjih presjeka.
Bušenje i natapanje bi trebalo izvršiti prije odbijanja postojeće stare žbuke iz razloga da se eventualno spriječi nepoželjno otjecanje sredstva za injektiranje. Rupe se buše pod nagibom od oko 30° prema dolje u dubini do nekih 5cm manje prije izlaženja iz zida. Prema postojećim normama moguće je izvesti bušenje pomoću jednorednog ili dvorednog rasporeda rupa. Prvo se buši donji red direktno iznad gornje ivice terena odnosno razine poda, gornji red nakon toga. Otvorene rupe se na kraju ispune takozvanom Mauersanit vodoodbojnom emulzijom. Na ovaj način omogućeno je kućevlasniku da sam savršeno osuši vlastitu građevinu.
Problemi s vlagom i pojavom plijesni – isključeni?!?
Regulacija klime za stambene prostorije – epatherm® ploče! (europski patent)
Na štete prouzročene vlagom i plijesni u stambenim prostorijama nailazimo sve češće. Moglo bi se reći da je razlog za to neka vrsta toplinske misterije. Stari dvokrilni prozori koji su slabo brtvili bili su vrlo slabi kada je bilo pitanje o toplinskoj izolaciji, međutim bila je tu i jedna neželjena prednost što se tiče reguliranja vlage zraka u prostorijama domaćinstva kroz dobro zatvorene ali vrlo prozračne prozore. Pojava plijesni nije bila česta. Danas imamo za razliku najčešće plastične prozore koji savršeno brtve, visoku cijenu grijanja i visoku vlagu u zraku kod hladnih vanjskih zidova.
Posljedica je česta i jaka pojava plijesni! U jednom normalnom četveročlanom domaćinstvu nastane dnevno oko 15 litara vodene pare kroz osobe, kućne ljubimce, kuhanje, tuširanje, pranje, sušenje i zalijevanje cvijeća. To je dnevno predana količina vodene pare zraku u prostorijama domaćinstva. Taj bi se zrak trebao obnavljati kroz provjetravanje svakih 2-3 sata što se nažalost najčešće ne događa ili se ne može provesti. Osim toga provjetravanje je samo onda razumno u tom pogledu, ukoliko je vlaga vanjskog zraka manja nego u stambenim prostorijama.
Uglovi u prostorijama i prozorska okna najviše se ohlade, gdje se prije svega pojavljuje plijesan. Hladna područja zidova nastaju opet kroz vlažne zidove i nedovoljnu toplinsku izolaciju. Jedan je njemački proizvođač prije nekoliko godina izumio jednu mineralnu ploču posve nove vrste, koja optimalno svojim svojstvima regulira razlike u temperaturi i vlazi. Višak vlage zraka u prostorijama više se ne kondenzira na površini zida, nego tu vlagu preuzimaju pore iz ploča koje nju onda ravnomjerno rasporede.
Čim se klima u prostorijama normalizirala, ploče postepeno i polagano oslobađaju suvišnu vlagu i time reguliraju stambenu klimu. Površina ploča ostaje čitavo vrijeme suha i time zauvijek bez plijesni. U normalnom slučaju koriste se 30 mm debele ploče koje se nakon uklanjanja pljesnivih tapeta pričvršćuju ljepilom na ožbukani zid, i mogu se tapecirati, bojati ili žbukati tankom plemenitom žbukom različitih kontura. One su toplinski izolator, time smanjuju troškove grijanja. Nisu zapaljive i ne gore. Zvučni su izolator. Ekološki su apsolutno prihvatljive. Ostala područja primjene su: izgradnja krovišta za stanovanje, spušteni stropovi, izolacija građevina od drvene rešetkaste konstrukcije s opekom ili kamenom, kao i regulacija stambene ili specijalne klime u podrumskim prostorijama, crkvama, školama, ustanovama, bolnicama, arhivama, muzejima, računalnim centrima, bazenima, i drugo.
Ravni krovovi, terase i balkoni, bazeni – naknadna hidroizolacija:
1. Ravni krovovi
Kod oštećene hidroizolacije krovova s bitumenskom ljepenkom korisnik zgrade odnosno hale postavlja si pitanje dali je potrebno otkloniti sve slojeve na krovištu. Takav pothvat je rastrošan naročito kad je u pitanju toplinska izolacija koja je postavljena uzduž polegnutih staza bitumenske hidroizolacije. U većini ovakvih slučajeva moguće je izvesti naknadnu hidroizolaciju oštećene bitumenske ljepenke. Nakon čišćenja, zatvaranja rupa i lijepljenja eventualnih mjehurića, premazuje se oštećena bitumenska ljepenka s jednokomponentnom takozvanom tekućom folijom u dva sloja pomoću valjka ili četke.
Preporučuje se da na području velikih pukotina i na pregibima izbočina ili nadogradnja bude postavljeno pojačanje u obliku fine armirajuće trake sa staklovlaknima mkoja se ugrađuje u prvom sloju tekuće folije. Materijal je otporan na ultraljubičaste zrake i ne stari. Otežava ukorjenjivanje i ostaje trajno elastičan i vodonepropusan. Ukoliko je crna boja materijala nepoželjna, postoji mogućnost da se gornji sloj prije stvrdnjavanja posipa s finim kvarcnim pijeskom koji usput i reflektira sunčane zrake.
2. Terase i balkoni, bazeni:
Kod oštećene hidroizolacije i oštećenih podnih obloga na terasama i balkonima bilo je donedavno potrebno otkloniti sve slojeve, te postaviti novu hidroizolaciju i nove podne obloge kao što su keramičke pločice ili druge ploče. Visoki troškovi, te neizbježno stvaranje buke i prašine bili su dovoljan povod za neizvođenje takvih namjera gdje bi se većinom prolazilo kroz stambene prostorije. Danas postoji mogućnost uklanjanja štete brzo i potpuno učinkovito. Pri tome se koristi premaz fleksibilne hidroizolacije, koja nanošena na keramičke pločice odnosno podne ploče ili na goli beton besprijekorno prianja i te iste apsolutno vodonepropusno brtvi.
Na takvu fleksibilnu hidroizolaciju polažu se nove keramičke pločice odnosno podne ploče pomoću elastičnog ljepila za pločice. Horizontalna fleksibilna hidroizolacija nanaša se u najmanje dva sloja u ukupnoj debljini od oko 2 mm. Ostala područja primjene su: hidroizolacija različitih građevina, bazena (u slučaju da se pločice na kraće neodređeno vrijeme ne lijepe, onda se može uzeti materijal u plavoj boji kao privremeni završni i funkcionalni gornji sloj bazena), fontana, žardinjera, i drugo.
Popravak prirodnog kamena na pročelju, stepeništu, spomeniku i drugdje:
Prirodni kamen se tokom vremena najprije površinski raspada kroz utjecaje natapanja vodom i štetnim tvarima. Zbog poledice, stalnih promjena temperature ili kemijskih pretvorba dolazi do smekšavanja kamena i on se raspada. Biljke i mikroorganizmi mogu isto tako štetiti supstanci kamena i njegovoj strukturi.
Šteta može biti naročito velika od soli koje razaraju njegovu strukturu kao što je npr. salitra, koja je prisutna tamo gdje su bile staje domaćih životinja. Nije samo tlo upilo otopljene soli koje su se tamo taložile, nego i pod i zid. Time dolazi do izbijanja soli i pojave bubrenja što razarajući utječe na površinu, koja se tako pretvara u pijesak i prah ili koja čak otpada ljušteći se u slojevima. Brzina kojom se kamen raspada ovisi o strukturi samog kamena.
Porozni vapneni pješčenjaci i prašinci vremenski se brže raspadaju nego kamen sa većom gustoćom i stabilnijom strukturom kao što je granit, bazalt ili kremeni pješčenjak. Veliki broj kućevlasnika nije dovoljno upoznat s mogućnostima moderne i napredne sanacije prirodnog kamena. Naravno da je moguće izvršiti popravak izmjenjujući oštećeni kamen novim kamenom iste vrste. Međutim, taj način sigurno nije jednostavan, nije brz i potražuje znatna financijska sredstva. Do sada su se takvi popravci najčešće izvodili msa raznim mortovima za restauriranje kamena. Takvi mortovi se nešto skupljaju kod stvrdnjavanja, nisu velikih čvrstoća i njihovovezivo (cement) prodire okolo naokolo u prirodni kamen koji time nepoželjno mijenja boju.
Kod dubokih oštećenja potrebno je učvrstiti mtakav mort za restauriranje nehrđajućim čeličnim usidrenjima. Jedan je njemački proizvođač razvio potpuno nov sustav morta za sanaciju kod kojegase više ne koristi voda nego jedna specijalnatekuća komponenta za miješanje. Takav se mort nanosi u jednom sloju do 3 cm debljine. Ukoliko se traže veće debljine, postupak se ponavlja za 24 sata. Mort za sanaciju se može optimalno prilagoditi izgledu i svojstvima originala. Veže se odlično s podlogom tako da nema potrebe za dodatno usidrenje. Korištenjem tog novog materijala više neće dolaziti do nastajanja takozvanih plombi i odvaljivanja morta za sanaciju od podloge što je do sada bilo uobičajeno. Mort se može izvući na nulu. Nakon otvrdnjavanja obrađuje se klesarskim načinom ukoliko je potrebno. Kod manjih površinskih oštećenja postoji i mogućnost nanašanja jednog tankog premaza guste suspenzije za sanaciju kamena.
Imajte u vidu da u ovom članku navedene informacije nisu cjelovite.
Odgovor na Vaša pitanja potražite putem dopisa putem pošte ili e-mailom:
Vidikovac d.o.o.
Ulica kneza Branimira 47, 10000 – Zagreb
e-mail: info@vidikovac.com
Autor: Alan Frkanec
Izvor: STAMBENI VJESNIK
