'Opijaju' naše osjetilo njuha kroz mnoštvo mirisnih nota – cvjetnu, orijentalnu, voćnu, osvježavajuću… Zvuk imena ovih tekućih dragulja na svakog ostavlja dojam glamura i elegancije – „Chanel No. 5", „Miss Dior", „Shalimar", „Fidji", „L'Air du Temps", „Anais Anais", „Lou Lou", „Allure", „Boudoir"… Od pogleda se skrivaju u staklenim bočicama koje su, zahvaljujući svojim razigranim oblicima i šarmu boja, prava minijaturna umjetnička djela. Da, pogodili ste. Junaci ove priče su parfemi, vjerni saveznici i žena i muškaraca u njihovim svakodnevnim životnim situacijama.
Mirisi koji nas okružuju, u sjećanje dozivaju slike i osjećaje zaključane duboko u našoj podsvijesti. Upravo je ta činjenica glavni „adut u rukavu" kreatora parfema i aromaterapeuta, kao i marketinških stručnjaka. Naime, olfaktivni marketing, tj. mirisni marketing, odavno je trend u „brandingu" proizvoda, jer, svi žele kupiti ono što lijepo miriše. Losioni za tijelo, slatkiši, a čak i prostori dućana ili ureda, bit će popularniji ako se uz njih veže ugodan miris. Možda je upravo zato suvremena industrija parfema jedna od najbogatijih, a sastojci i procesi izrade ovih tekućih blaga obavijeni su velom misterije. Kreatori parfema su umjetnici, a umjetnici znaju čuvati svoje tajne, naročito ako one vrijede milijune. Kako je sve počelo? Prošećimo kroz tisućljetnu povijest parfema.
Egipćani su bili među prvim narodima koji su u sklopu svojih religijskih ceremonija, ali i slavljenja ljepote za što je naročito bila zaslužna Kleopatra, koristili mirise. Štoviše, brojne mirisne supstance su smatrane vrjednijima od zlata. Stoga su ovi neprocjenjivi dodaci uljepšavanju bili dostupni isključivo moćnima i bogatima, koji su svoja tijela aromatizirali cimetom, medom, ali i cvjetnim mirisima poput ekstrakta lotusa i bijelog ljiljana.
U Perziji, parfem je također označavao status. Vrtove bogataša ukrašavali su cvjetovi jasmina, ljubičica i crvenih ruža, čiji su pupoljci čuvani u zatvorenim zemljanim posudama, kako bi im miris postao što intenzivniji nakon što se latice osuše. Te posude otvarane su samo u posebnim prilikama, kako bi se naglasila važnost određenog događaja.
Stari Grci su vjerovali da je miris parfema znak prisutnosti Zeusa, Afrodite i drugih velikana s Olimpa. Također, imali su važnu ulogu u znanstvenom pristupu parfemima, budući da su ih kategorizirali prema dijelu biljke od kojeg su nastali te dokumentirali njihove kompozicije.
Rimljani su uveli praksu brijanja lica u muškaraca, nakon kojeg su kožu masirali mirisnim pomadama. Također, u slavnim rimskim kupeljima korištena su mirisna ulja za masažu tijela. Čak su i svakodnevni obroci bili obogaćeni cvijećem i mirisnim vodicama.
U istočnjačkim kulturama, parfemi su također učesnici, kako religijskih ceremonija, tako i svakodnevnih zbivanja. Posjetioci arapskih domova, bivaju poprskani ružinom vodicom u znak poštovanja. U Indiji, marame se oplemenjuju mirisom pačulija, a lotus je izuzetno važan dio indijske kulture. Kineskinje kosu vežu u punđu koju zatim omotaju cvijećem, a cijelo tijelo namirišu parfimiranim uljima. Popularnost mirisa poput sandalovine je prenesena iz Kine u Japan, gdje se iznimno cijeni i ylang-ylang.
Nakon pada Rimskog carstva, upotreba parfema u Europi jenjava sve do 12. stoljeća, a tada dolazi do procvata međunarodne trgovine uslijed čega je aromatično bilje iz drugih krajeva svijeta pronašlo put do Starog kontinenta i tako stvorilo uvjete za kreiranje raznolikijih mirisa. U 17. stoljeću, industrija parfema doživljava procvat, naročito na području Francuske gdje se za vrijeme vladavine Luja XV sva raskoš aristokracije manifestirala i kroz svakodnevno nanošenje skupocjenih mirisa, ne samo na kožu tijela, već i odjevne predmete, lepeze i namještaj.
Stupanjem na scenu kolonjske vode (Eau de Cologne) u 18. stoljeću, dolazi do upotrebe mirisa u kupkama, vodicama za ispiranje usta; miješa ih se s vinom, a čak i s hranom. Stoga dolazi i do razvoja posuda za parfeme, naročito staklenih bočica izrađenih u stilu Luja XIV. Ipak, tek u 19. stoljeću, razvoj kemije je postavio temelje modernizacije u proizvodnji parfema. Skupe i često nedostupne prirodne arome sve su češće ustupale mjesto sintetički proizvedenim mirisima. Međutim, prirodni sastojci ne gube na važnosti. Zahvaljujući uzgoju jasmina, ruža, lavande te naranči, grad Grasse u francuskoj pokrajini Provansi je postao centralno mjesto proizvodnje sirovina, dok se u svjetskoj metropoli mode i estetike – Parizu, smjestilo mnoštvo poznatih parfemskih tvrtki kao što su Houbigant, Lubin, Roger & Gallet i Guerlain.
Početkom 20. st. sve se više zahuktava masovna proizvodnja dizajnerskih parfema, ali i dekorativnih bočica u kojima se oni nalaze. Jednog od najranijih velikana svijeta parfema, „Chanel No. 5", kreirao je 1921. g. Ernest Beaux za legendarnu modnu ikonu Gabrielle 'Coco' Chanel, čija je izjava da bi žene trebale parfem nanijeti na sve dijelove tijela na kojima priželjkuju poljubac, naišla na odobravanje obaju spolova.
Kako je vrijeme prolazilo, ponuda parfema postajala je sve bogatija, a brojne mirisne zvijezde svoju su slavu zadržale sve do danas. Ukoliko već niste, pronađite i vi svoje mjesto u romantičnom svijetu parfema.
